ТИТАНИК ЈЕ ПОТОПЉЕН ДА БИ БАНКАРИ ПОКОРИЛИ СВЕТ !
ТИТАНИК ЈЕ ПОТОПЉЕН
ДА БИ БАНКАРИ ПОКОРИЛИ СВЕТ !
ДРАГИ ПРИЈАТЕЉИ ИСТИНЕ И ЗДРАВОГ РАЗУМА,
ПОСТОЈИ ИЗРЕКА " У ЛАЖИ СУ КРАТКЕ НОГЕ". ТЕКСТ КОЈИ СЛЕДИ ЈАВНО ЈЕ ОБЈАВЉЕН У ДНЕВНОЈ ШТАМПИ, КОЈА СЕ СТРОГО КОНТРОЛИШЕ. НАМЕРА РЕДАКТОРА НИЈЕ ЈАСНА, АЛИ ЈЕ ИСТИНА НА КРАЈУ ПОСЛЕ 102 ГОДИНЕ ПОСТАЛА ДОСТУПНА ОБИЧНИМ ГРАЂАНИМА, ДА РАЗУМЕЈУ БОЉЕ СВЕТ У КОМЕ ЖИВЕ !
УМ - УДРУЖЕНА МИСАО - УЧИМО ДА МИСЛИМО !
ZAVERA VEKA: Titanik je potopljen da bi
bankari pokorili svet!
25.08.2014.
Američki
bogataši - Džohn J. Astor IV, Isidor Straus i Benjamin Gugenhajm bili su protiv
osnivanja Federalnih rezervi. Svi su poginuli na Titaniku. Datum osnivanja FED
smatra se početkom Novog svetskog poretka
Najpoznatiji putnički brod svih vremena, koji je tragično skončao u noći 15. aprila 1912., i
vek kasnije ne prestaje da fascinira ljude. U poslednjih 400 godina
zabeleženo je oko 65.000 pomorskih katastrofa i to nekih i puno većih
(u ljudskim gubicima), ali samo se o ovoj uvek i iznova priča. O Titaniku je
snimljeno više od 500 dokumentaraca i igranih filmova, a napisano je valjda
hiljadu knjiga. Zašto?
Verovatno po jednoj od najvećih teorija zavere. Naime, ubrzo nakon nesreće
pojavile su se razne teorije zavere da je brod namerno potopljen. Dugo se
verovalo da je razlog potapanja broda bila prevara s osiguranjem kojeg je na
koncu 'ubrala' fabrika White Star Line, u čijem vlasništvu je bio Titanik.
Puno se pričalo o zameni brodova, o Brus Ismaju, o kapetanu Edvardu Smitu, pa
čak i prokletstvu mumije i kojekakvim lošim karmama. Sve te teorije već su
naveliko razrađene, ali poslednjih godina sve se više spominje jedna koja ide
bok uz bok s onom o Novom svetskom poretku. Srž ove teorije je osnivanje
Federalnih rezervi, američke centralne banke koja je, smatraju teoretičari,
usko povezana s najčuvenijom pomorskom katastrofom.
Naime, na brodu su putovala tri najmoćnija čoveka u Americi, od
kojih je jedan bio Džon Jakob Astor IV, najbogatiji čovjek svoga vremena i
prvobitni vlasnik Empajr stejt bildinga, odnosno zemljišta na kojem je izgrađen
neboder. Druga dvojica bila su Isidor Straus, vlasnik lanca robnih kuća Macy's,
te Benjamin Gugenhajm, naslednik rudnika zlata, srebra i bakra. Ova tri moćnika
bila su trn u oku bankarskog kartela jer su se protivili osnivanju Federalnih
rezervi.
Bankarski kartel i osnivanje FED-a
Vodeći bankari tog vremena - porodice Rotšild, Rokefeler i J. P. Morgan, želeli
su da osnuju centralnu američku banku koja bi bila u njihovom vlasništvu s
ovlašćenjima savezne vlade. Tako bi mogli da kontrolišu izdavanje novca bez
pokrića u zlatu. Eustase Malins u svojoj knjizi "Tajne Federalnih
rezervi" (Secrets of the Federal Reserve) piše kako su se sedmorica
uticajnih svetskih bankara 1910. sastala na ostrvu Džejkil pored obale
Džordžije, kako bi razradili plan o osnivanju centralne banke koju su nazivali
Banka Federalnih rezervi. Na sastanku su bili Nelson W. Aldrih i Frank
Vanderlip kao predstavnici finansijskog carstva Rokefelera, zatim Henri
Dejvison, Čarls Norton i Benjamin Strong - koji su predstavljali J.P. Morgana,
te Pol Varburg koji je došao ispred evropske bankarske porodice Rotšild. Koliko
su ove tri porodice bile bliske i poslovno povezane opisao je G. Edvard Grifin
u svojoj knjizi "Stvorenje s ostrva Džejkil" (The Creature from
Jekyll Island, 1994.):
Porodica Morgan je bila u prijateljskom nadmetanju s Rotšildima i postali su
društveno bliski. Morganovu londonsku kompaniju je 1857. od finansijske
propasti spasila Bank of England, koja je bila pod uticajem Rotšilda. Nakon
toga Morgan je služio Rotšildu kao finansijski agent (...) Rockefelerov ulazak
u bankarski sektor Morgan nije dobro primio. Postali su žestoki suparnici. Na
kraju su odlučili da smanje međusobnu konkurenciju zajedničkim ulaganjem. Na
koncu su radili na tome da osnuju nacionalni bankarski kartel pod nazivom
Sistem federalnih rezervi.
I zaista, na Džejkilu je osnovan bankarski kartel koji je imao za
cilj da ostvari monopol u izdavanju potvrda za deponirano zlato ili srebro u
SAD-u. Takva potvrda vredela je kao novac i s njom se mogla vršiti robna
razmena. Izdavanjem potvrda bavile su se mnoge privatne banke u Americi, a
'papirnati dolari' zvali su se zlatni i srebrni dolari. Zakon o zlatnom standardu
iz 1900. obavezao je banke da za svaku izdatu potvrdu (obveznicu) moraju imati
stvarno pokriće u zlatu ili srebru. Puno takvih obveznica potonulo je s
Titanikom pa za njih nikad nije isplaćeno deponirano zlato, već je ono ostalo u
državnom trezoru ili u privatnim bankama. Bio je to odličan argument za
"Družinu s ostrva Džejkil" da 1913, godinu dana nakon pomorske
tragedije, ukažu američkim kongresmenima da bi se izdavanje novčanih
sertifikata trebalo koncentrisati samo na jednom mestu - u Sistemu federalnih
rezervi koji bi bio službena američka središnja banka.
Dakle, glavni cilj bankarskog kartela bila je - "elastična monetarna
politika", odnosno izdavanje (štampanje) dolara bez pokrića u zlatu. To bi
značilo da bankari mogu da kreditiraju špekulativnim novcem koji nema nikakvu
stvarnu vrednost!
Takav sistem već je bio sproveden u Engleskoj 1694. osnivanjem Bank of England
(osnovao ju je Škot William Paterson, ali kasnije je kontrolu nad bankom
preuzeo Natan Rotšild). U osnivačkoj povelji stoji: "Banci pripada sva
dobit od kamate na novac koji ona kreira iz ničeg" (The bank hath benefit
on the interest on all monies which it creates out of nothing). Tako je
Engleska kao država počela da uzima kredite i zadužuje se s ogromnim kamatama,
a u Bank of England je sve registrovala kao nacionalni dug. Taj dug zapravo su
otplaćivali građani kroz poreze, a kada bi otplata državnog kredita kasnila
država bi morala da povećava porez.
Isti sistem pokušao je da zaživi i u Americi u dva navrata. Prvu
je privatnu centralnu banku osnovao Aleksander Hamilton 1789, ali ukinuta je
1811. kada je Kongres odbio da obnovi Zakon o bankama. Predsednik Džejms
Medison je predložio drugu po redu privatnu centralnu banku Sjedinjenih
Američkih Država i ona je osnovana 1816. godine. Zatvorio ju je predsednik
Endrju Džekson 1836. koji se žestoko protivio bankarskom kartelu nazivajući ih
lihvarima. Jedna od njegovih najpoznatijih poruka bankarima je: "Vaše je
leglo jazbina otrovnica i lopova. Nameravam da vas iskorenim, i Bog mi pomogao,
ja ću vas iskoreniti". Džekson je naglo umro iz nepoznatih razloga.
Tri glavne žrtve
Mnogi biznismeni koji su stekli veliko bogatstvo i uticaj u SAD-u nisu hteli da
država na taj način bude opljačkana. Protivili su se osnivanju FED-a, a u tom
protivljenju najviše su se isticali Astor, Straus i Gugenhajm. Osim toga,
veruje se da bi spomenuta trojka svojim uticajem sprečila i ulazak Amerike u
Prvi svetski rat. Astor se žestoko zalagao za izolacionističku politiku po
načelu "America first" bez mešanja u "tuđe poslove", a
pogotovo evropske. Upravo su se zagovornici te politike najviše protivili
odluci Vudra Vilsona da 1917. uvede Ameriku u Prvi svetski rat.
Dakle, 'trojka' je smetala bankarskom kartelu u njihovom naumu i problem je
trebao da bude rešen. Ideja za savršeni zločin
mogla se roditi iz romana objavljenog 1898. godine...
Puno pre nego što se uopšte pojavila ideja o gradnji Titanika, američki pisac i
oficir trgovačke mornarice Morgan Robertson napisao je roman Futility
(Uzaludnost), poznat i pod naslovom The Wreck of the Titan (Olupina Titana). U
svojoj knjizi, napisanoj 14 godina pre stvarne tragedije, Robertson opisuje
najveći i najmoderniji "nepotopivi" brod koji sredinom aprila kreće
na svoju prvu plovidbu preko Atlantika, želeći da sruši brzinski rekord. Brod
udara u santu leda i tone. Način i mesto sudara, kapacitet, broj putnika,
dimenzije broda, maksimalna brzina, tonaža, broj čamaca za spašavanje - sve se
to sablasno podudara s još, tada, neizgrađenim Titanikom!
Da podudarnost bude veća, Robertsonov fiktivni brod zvao se -
Titan! Iako je još živeo u vreme katastrofe, nikada nije objasnio neverovatnu
sličnost stvarnih događaja sa svojom novelom. Ovakav scenario savršeno je
odgovarao bankarskom kartelu jer su mogli lako da ga realizuju. Trebalo je samo
sagraditi brod, namamiti žrtve na prvo putovanje i izrežirati nesreću pomoću
svojih ljudi. Ništa od toga nije bio problem jer je J.P. Morgan bio vlasnik
kompanije White Star Line, koja je 1909. u Belfastu počela da gradi najveći i
najmoderniji brod svog vremena - Titanik.
Veza s Jezuitima
Društvo Isusovo (Isusovci ili Jezuiti) osnovao je 1540. godine Ignacije Lojola
u okviru Rimokatoličke crkve. Prema nekim teorijama Rotšildi su vekovima glavni
bankari Katoličke crkve i najzaslužniji su za ogromno bogatstvo koje je Crkva
akumulirala dobrim investicijama i berzanskim špekulacijama. Dakle, njihove
veze bile su čvrste i preko tih veza odabran je kapetan koji će povesti Titanik
u smrt.
Bio je to Edvard Džon Smit, najiskusniji i najplaćeniji kapetan White Star
Linea koji je ujedno bio i Isusovac. Smitu je prva plovidba Titanika trebala da
bude poslednje putovanje pre penzije, nakon 46 godina službe. U službenoj
verziji o tragediji navodi se kako je Smit dobio čak osam upozorenja da smanji
brzinu i bude oprezan zbog santa leda u moru. Do danas ostaje neodgovoreno
pitanje kako je čovjek s 46 godina iskustva, koji je ko zna koliko puta plovio
istom rutom, ignorisao sva ta upozorenja!
Osim Smita, na
brodu je bio još jedan Isusovac - irski sveštenik Fransis Braun. U
dokumentarnom filmu National Geographica "Tajne Titanika" (The
Secrets of the Titanik) navodi se kako je Braun bio najuticajniji Isusovac u
celoj Irskoj te se ukrcao na Titanik kako bi kapetanu Smitu dao poslednja uputstva.
Prema službenoj verziji, Braun je putovao od Sauthemptona do Kvinstaunu kod
svog ujaka koji je bio biskup u Irskoj. Na putu je upoznao bogati bračni par
koji ga je zamolio da im se pridruži na putovanju do Njujorka, sve na njihov
trošak. Braun je navodno s Titanika poslao telegram u Dablin u kojem je tražio
dozvolu da nastavi put. Odgovor je stigao u Kvinstaunu, a glasio je:
"Silazi s tog broda".
Žrtve namamili putem medija
Zavernici su tako imali brod i kapetana, trebalo je samo da namame žrtve što je
bio najlakši dio posla. Zbog velike medijske pompe, svi koji su mislili da
nešto znače u društvu morali su biti na brodu. I sam Morgan najavljivao je kako
će putovati Titanikom do Njujorka. Astor se vraćao s mladom suprugom s
putovanja u Egiptu, Gugenhajm je bio Parizu, a Straus je bio sa suprugom u
Evropi. Svi su trebali da dođu do Amerike, a prvo putovanje Titanikom nije se
smelo propustiti. Zanimljivo je spomenuti kako je Morgan otkazao putovanje
zadnji dan i to zbog bolesti. Posle je pronađen u dobrom zdravstvenom stanju s
ljubavnicom, kad mu je obznanjena vest o tragediji.
Početak Novog svetskog poretka
Nakon potonuća Titanika, kompaniji White Star Line otišla je odšteta od milion
funti (danas oko 100 miliona eura), koja je godinu dana kasnije isplaćena
deoničarima, a veći deo Morgan je spremio u džep. To je bila najuspešnija
poslovna godina za White Star Line u istoriji ovog koncerna. U decembru 1913. u
američkom Kongresu prošao je zakon o formiranju Federalnih rezervi (FED). Zakon
je prošao zahvaljujući Vilsonu koji ga je pogurao, navodno zato što je bio
ucenjen zbog preljuba.
Amerika je 1917. ušla u Prvi svetski rat koji je finansiran preko FED-a što je
značilo ogromno zaduživanje. Od tada do 2000. godine američki dolar i britanska
funta izgubili su oko 98 posto svoje vrednosti zbog inflacija. Danas je preko
95 odsto dolara u opticaju spekulativno, a vrednost mu određuje potražnja na
tržištu nafte. FED je jedna od najmoćnijih institucija u svetu, a datum njenog
osnivanja smatra se početkom Novog svetskog poretka.
0 коментара:
Постави коментар