ДАЛИ ЈЕ ЗЕМЉА ШУПЉА ПЛАНЕТА ?
DALI JE ZEMLJA ŠUPLJA PLANETA?
http://webtribune.rs/iza-kulisa/tajni-svet-u-zemljinoj-utrobi-ili-zasto-se-krije-da-je-zemlja-suplja
ДРАГИ ПРИЈАТЕЉИ ИСТИНЕ И ЗДРАВОГ РАЗУМА,
ПРЕНОСИМО ВАМ ЈЕДНУ ОД НАЈВЕЋИХ КОНТРАВЕРЗИ НАШЕГ ВРЕМЕНА И САЗНАЊА О СТВАРНОМ СВЕТУ У КОМЕ ЖИВИМО. ПОСЛЕ НИЗА АРХЕОЛОШКИХ ДОКАЗА ДА ИСТОРИЈА САПИЈЕНСА НА ОВОЈ ПЛАНЕТИ НЕ ПОЧИЊЕ У СУМЕРУ ПРЕ ЦЦА 6.000 ГОДИНА, ВЕЋ ДА ЈЕ НЕКОЛОКО МИЛИОНА ГОДИНА СТАРИЈА. САСВИМ ЈЕ ИЗВЕСНО ПОСТОЈАЊЕ И ДРУГИХ ЦИВИЛИЗАЦИЈА У НАШОЈ ГАЛАКСИЈИ И КОСМОСУ. БРЗИНА СВЕТЛОСТИ НИЈЕ ГРАНИЧНА. ИЗВЕСНО ЈЕ ПОСТОЈАЊЕ СИСТЕМА СЛОЖЕНИХ РЕАЛНОСТИ У ХИПЕРПРОСТОРУ. ОТВАРА СЕ ПИТАЊЕ СТВАРНЕ ГЕОМЕТРИЈЕ НЕБЕСКОГ ТЕЛА НА КОМЕ СЕ НАЛАЗИМО, УТОЛИКО ПРЕ ШТО СЕ ИСТО ПИТАЊЕ ОДНОСИ И НА МЕСЕЦ, КОЈИ КРУЖИ ОКО НАШЕ ПЛАНЕТЕ. УПОЗНАЈМО СЕ СА НЕКИМ АСПЕКТИМА ОВЕ ХИПОТЕЗЕ!
Nećemo se više pitati da li je Zemlja šuplja, jer snimci NASA
satelita načinjeni 1968. pokazuju da je ona otvorena na Južnom i Severnom polu
i da su ti otvori široki oko 2.250 kilometara, već ćemo postaviti pitanje:
zašto su ti snimci tako dugo skrivani od ljudi? Zašto se krije da je Zemlja
šuplja?
ZEMLJA JE ŠUPLJA
Da li u unutrašnjosti Zemlje živi civilizacija mnogo
naprednija od naše? Šta su videli dvojica moreplovaca, a šta pokazuju tajni
satelitski snimci?
Grčki filozof Platon je još u četvrtom veku pre Hrista pričao o bajkovitoj zemlji po imenu Hiperboreja, koja je, po njemu, bila stvarna domovina boga Apolona. Takođe je govorio da je Leta, Apolonova majka, rođena na jednom ostrvu u Arktičkom okeanu ‘sa one strane severnog vetra’.
Reč hyperboreas znači severni vetar. A u raznim leksikonima o
mitovima stare Grčke stoji da je Hiperboreja ime vrlo srećnog i bogatog naroda
na severu Zemaljske kugle – iza severnog vetra – u čijoj službi stoji i Apolon.
Posle dužeg putovanja, stigli su do jednog velikog fjorda,
široke reke Hidekel, i zaplovili su njome ne znajući kuda ih vodi taj put.
Usput ih je sustigao
mamutski brod pun ljudi i žene visokog rasta, čak preko tri metra. Obojica su
bili podignuti na nepoznati brod i sa njim su stigli u unutrašnjost Zemlje.
Došli su do grada Jehu, gde su proveli godinu dana učeći jezik domorodaca, koji
je bio sličan sanskritu.
Posle godinu dana njihov učitelj Galdea poveo ih je u
prestonicu ovog podzemnog carstva da bi ih primio najviši sveštenik.
Taj glavni grad se zove Eden. Leži na visokom platou
unutarnjeg kontinenta, nekoliko hiljada metara iznad mora. Opkoljen je velikim
vrtom punim voćaka, drveća i bilja. Tu izviru četiri reke: Eufrat, Pizon, Gihon
i Hedekel. Zvali su ga ‘pupkom sveta’, ili ‘kolevkom čovečanstva’.
Po dolasku u Eden bili su odmah primljeni na razgovor kod
najvišeg sveštenika i vladara ovog podzemnog carstva. Na njegov poziv odlučili
su da ostanu još godinu dana da bi razgledali i ostale krajeve podzemlja, pa da
se tek onda vrate u Štokholm.
S obzirom da su ljudi visoki preko tri metra, sve je za naše
pojmove predimenzionirano. Zrno grožđa je veličine naranže, a jabuka veličine
glave.
Pošto su u razgledanju unutrašnjosti Zemlje proveli više od
godinu dana, odlučili su da se vrate kući. Pred polazak dobili su dobre mape
unutrašnjih površina kopna i mora, reka i gradova. Najpre su pošli put severa
rekom Hedekel, ali, kako je na moru besnela oluja, odlučili su da se vrate,
prođu pored Delfa rekom Gihon i izađu na Južni pol.Putovali su veoma dugo.
Izašavši, opet su se provlačili kroz ledena brda i u jednoj
jakoj oluji jedrenjak je bio razbijen i uvučen u vrtlog jednog velikog monolita
od leda. Tom prilikom je poginuo otac Jan, a sina Olafa Jansena opazo je
škotski brod ‘Arlington’ i spasao ga. Kada je kapetanu broda ispričao da dolazi
iz unutrašnjosti Zemlje, ovaj je pomislio da je poludeo i zatvorili su ga u
jednu kantu.
Emerson je napisao knjigu pod nazivom ‘Dimni Bog’. Tako je
spoljni svet naše planete saznao nešto više o unutrašnjem svetu Zemlje.
ZAPANJUJUĆE ČINJENICE
Kada je ova priča o tajnom podzemnom svetu došla u javnost,
ljudi onog doba počeli su da se sve više interesuju za Severni pol, Grenland i
zemlju Eskima. Svi istraživači koji su plovili put severa, posle prelaska 82.
paralele susretali su se sa čudnim fenomenima, to jest, pojavama crvenog sunca,
tople klime, ptica, insekata, životinja… Tako je novinar Karl Hol, koji je
pokušao da stigne do Severnog pola, pisao: ‘Sve je toplije nego što se može
očekivati. Nema ni snega, ni leda. Kopno je puno života: divlje patke, zečevi,
vukovi, lisice, medvedi, pingvini i mnogo drugih vrsta’.
Hol je zapisao da je sa jednog visokog brda gledao u daljinu
i da je zapazio gustu maglu, što je bio znak da je tamo voda. Amerikanac, Ken,
koji je otkrio Humboltov glečer i koji je istraživao Severnu polarnu oblast u
periodu između 1833. i 1855. godine, pisao je pre vek i po sledeće: ‘Neke
okolnosti pokazuju da tu postoji otvoreno Severno more i da često ima gustih
magli, koje smo videli tokom zime’.
Norveški istraživač Nansen u svom dnevniku je takođe zapisao
da je, prošavši kroz ledene bregove, isplovio na otvoreno more uprkos
isčekivanju Severnog pola na kopnu. Mada je bio kraj septembra, to more nije
bilo zamrznuto.
Nansen je trećeg avgusta 1894. godine zapisao u dnevniku:
‘Danas smo videli tragove lisica na kopnu. Klima je vrlo blaga, gorovo da je
suviše toplo za spavanje. Osećamo se kao kod kuće’.
Ovaj isti istraživač pisao je o fenomenu sunca, ako i o
obojenom snegu. Posle ispitivanja bilo je utvrđeno da crna boja potiče od
vulkanskog kamenja a druge boje od biljaka. Poznato je takođe da je u Sibiru
otkriveno mnogo zamrznutih kostiju mamuta, naročito na obalama Lene. Otkrivene
su i kosti drugih životinja koje su naseljavale tople krajeve – lavova, hijena,
nilskih konja…
Naučnici su ova otkrića objašnjavali pretpostavkom da je tu
nekada sigurno vladala suptropska klima i da je izmenom polova došlo do promene
klime, odnosno stradanja biljnog i životinjskog sveta.
Ali, najveći fenomen još niko nije objasnio, a to je: otkud
tamo sneg? Odakle dolaze ledeni bregovi i na Severnom i na Južnom polu? Nema
odgovora ni u pogledu sledećih fenomena:
- Slatka voda na površini mora
- Crvenkasto sunce,
pogotovo posle prelaska 90. paralele
- Nigde nema ledene
kape kao znaka Severnog pola.
- Klima se menja i postaje sve toplije.
- Čuveno severno
svetlo ‘Aurora borealis’, do sada neobjašnjeno
- Mnoštvo ptica leti u
pravcu severa, a i mnoge životinje kreću se kopnom u severne predele.
- Usput se vide nanosi
drveća i bilja i nalaze se ostaci mamuta i drugih životinja
- Severni ni Južni pol
još niko nije stvarno preleteo avionom, jer već pri preletu 75.paralele kompas
prestaje da radi, a mašine otkazuju rad.
Međutim, desilo se čudo kada je američki admiral Ričard Berd
19. februara 1947. pošao da preleti Severni pol. Kada se približio već poznatoj
magnetskoj granici u pravcu polarnog mora, počeli su da luduju svi instrumenti.
Takođe je i veza sa bazom bila prekinuta.
Tada je admiral preleteo brdski masiv koji nikada do tada
nije video. Zatim je izronila dolina po kojoj se – video je – kretala neka
životinja. On je uzeo dvogled i video da je to – mamut!?
U čudnom svetu admiral Berd je leteo dalje sa čudnim
osećanjem da ga nešto vuče da leti i prolazi kroz neki otvor u unutrašnjost
Zemlje. Naravno, instrumenti u avionu nisu radili. Osećao je kao da ga neko
prati i prizemljuje. Onda se uključio radio, sam od sebe, i začuo se glas koji
je na ne baš dobrom engleskom jeziku rekao: ‘Dobro došli u našu oblast. Vi ćete
tačno za sedam minuta da aterirate. Opustite se, vi ste u dobrim rukama’.
U tom trenutku približava se nekoliko ljudi našem avionu. Oni
su visoki i plavokosi. U daljini se vidi svetleći grad, koji pulsira u svim
duginim bojama. Jedan glas zove me, po imenu i naređuje mi da otvorim vrata
aviona. Ja sledim tu zapovest.
Uskoro stojimo pred zgradom čija mi je arhitektura potpuno
nepoznata. Sve kao da je iz naučno fantastičnih filmova. U toj zgradi su nam
dali toplo piće koje izvrsno prija. Zatim dolaze po mene i vode me. Penjemo se
liftom, a potom idemo hodnicima osvetljenim roze svetlom. Svetlost dolazi iz
samih zidova. Stiženo do jednih vrata koja se automatski otvaraju. Čujem glas
koji mi govori: ‘Ne bojte se, admirale, vi idete u audijenciju kod našeg
Majstora…’
Admiralu Berdu je nakon razgovora objašnjeno kako da se vrati
u svoj svet, gde je ubrzo i došao sa ovim neverovatnim doživljajem.
UNUTRAŠNJE SUNCE
U Južnoj Americi, posebno u Brazilu, postoje knjige i
predanja o životu u utrobi Zemlje, i o jednom suncu u njenom središtu. Takođe
im je poznato da ljudi tamo dugo žive bez ikakvih bolesti i da se hrane biljnim
plodovima. Predanja govore da je taj podzemni svet povezan tunelima sa
spoljnim, a i jedan od tunela završava u mestu St.Katarina u Brazilu.
Priča o bajkovitim podzemnim svetovima ima svuda na Zemlji.
Tako i skandinavski ep ‘Eda’ govori o rajskom svetu ‘Asar’, koji se nalazi
ispod Zemlje. U ‘Knjizi mrtvih’ Egipćani govore o zemlji ‘Amenti’.
Jevreji pominju ‘Grad sedam kraljeva Edoma’. Asteci taj
veličanstveni podzemni grad zovu ‘Maja – pen’. A neki ga zovu ‘Šambalom’.
To sve nagoveštava da je zemljina kora puna prolaza i tunela.
Jedan od tunela je i ‘Put Inka’. U Tibetu su takođe poznati prolazi koje
najbolje koristi neuhvatljivi Jeti. O tome piše lama Lobsang Rampa u svojim
delima. On u svojoj knjizi ‘Treće oko’ piše o tajnom prolazu ispod same Potale:
‘Povedoše me tajnim stepenicama koje se nalaze ispod Potale. Dugo smo silazili,
Najzad stigosno do kraja jednog prolaza koji je zatvarala stena.
Tu se jedan veliki blok otvori pred nama i nađosmo se, ponovo
u nekom drugom prolazu, mračnom i uzanom, koji je mirisao na ustajalo, na
začine i tamjan. Nekoliko metara dalje, zaustavismo se pred teškim pozlaćenim
vratima. Ona se najzad polako otvoriše, uz škripu čiji se odjeci izgubiše u
daljini. Lampe na maslac zameniše buktinje. Kretali smo se po nekom hramu
iskopanom pod zemljom, i to mnogo vekova ranije, u kamenoj masi nastaloj od
vulkanskih previranja.
Ta vrata su vodila u jedan prolaz koji se neprestano spuštao,
uzan prolaz, veoma vijugav i nagnut, u kome je slaba svetlost lampi činila
pomračinu još gušćom. Kretali smo se nesigurnim korakom, posrtali i klizali se.
Vazduh je bio težak i pritiskao na s je kao da se Zemlja svom težinom spustila
na naša pleća. Imao sam utisak kao da upadam u samo srce sveta. Najzad, pošto je
hodnik savio, pred nama se otvori pećina u kojoj je sve blistalo od zlata.
U sredini te ogromne prostorije nalazila se crna kuća, ali
tako blistava da mi se činilo da je izgrađena od ebonosa. Čudni znaci i
dijagrami, nalik na one koje sam video na bočnim stranama podzemnog jezgra,
prekrivali su zidove. Unutra videh tri crna kamena kovčega ukrašena gravurama i
čudnim natpisima. Nisu bili zatvoreni.
To su bila tri naga tela, presvučena zlatom, i ležali su
opruženo preda mnom. Dva muškarca i jedna žena. Svaka njihova crta bila je
verno izražena u zlatu. Ali, bili su ogromni. Žena je bila viša od tri metra, a
najviši muškarac nije bio manji od šest metara. Imali su velike glave, malo
zasvođene pri vrhu, uzane vilice, mala usta i tanke usne. Nos je bio dug i
tanak, oči prave i duboko upale.
Nije moglo biti da su mrtvi, izgledalo je kao da su zaspali.
Koračali smo na vrhovima prstiju i govorili tiho, ako da se bojimo da ih ne
probudimo. Osmotrih poklopac jednog od kovčega – tu je bila ucrtana nebeska
karta sa nekim čudnim zvezdama. Uz astrološka izučavanja bio mi je poznat
položaj zvezda, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo’.
PODZEMNA VOZILA
U drugoj knjizi, ‘Beše tako’, lama Lobsang rampa takođe
govori o tom prolazu u središte Zemlje u koji ga vodi njegov učitelj lama
Mingyar Donduf. Pošto su stigli u dvoranu skulptura koje su predstavljale ljude
obučene u čudna odela, njegov učitelj mu je rekao ‘Lobsang, ovo je sasvim čudan
predeo. Pre više hiljada godina živela je na ovoj Zemlji jedna moćna civilizacija,
poznata pod imenom Atlantida, i ovo je dokaz da je ona postojala. Na ovoj
Zemlji ima mnogo stvari koje ljudi ne razumeju. A u njenoj unutrašnjosti su
stvari, o kojima ljudi ništa ne znaju, jer Zemlja je – nasuprot opštem
shvatanju – stvarno šuplja.
Tada su se upitili jednim tunelom dalje. Išli su vrlo sporo i
ubrzo su stali, na znak učitelja. Bio je jako uzbuđen jer se čuo takav šum
sličan onom kada se pomeraju stene, ili
– zatvaraju neka vrata. Učitelj mu je rukom pokazao zid od stene. Ovde
je ležao kraj tunela, a glatka površina zida je stajala kao da vatra izbija iz
nje.
‘Ovo ovde je tvrdo kao dijamant, Lobsang. Nekoliko naših
sveštenika su pre više godina pokušali da probiju ovu površinu dijamantom.
međutim, ništa im nije pošlo za rukom, samo je dijamant bio oštećen.
Pretpostavljam da su stanovnici podzemnog sveta zapečatili ova vrata – ovaj
prolaz da bi se zaštitili od potopa. A mi lame višeg ranga smo više puta
dolazili dovde i telepatskim putem smo pokušavali da dođemo u kontakt sa njima.
Oni su naše poruke primali, ali nisu hteli da stupe u pravi kontakt sa nama.
Samo su nam dali do znanja da mi volimo rat i da kao deca ništa ne znamo, ali
da nas oni zbog toga drže pod nadzorom da bi u slučaju potrebe mogli da intervenišu’.
Dalje nismo mogli da idemo, tu je bio kraj – granica između
dva sveta, gornjeg i donjeg’.
Prema starim spisima i mitovima, postojala je i još uvek
postoji stalna veza između oba sveta. Upućeni u ove tajne uvek su imali kontakt
sa ljudima iz Podzemnog sveta. Ti upućeni, ili prosvetljeni, mahom su bili
sveštenici i mudraci i oni su svoja znanja i iskustva, kao i znanja drevnih
naroda, krili od gomile isto onako kao što to danas čine naučnici u odnosu na
celo čovečanstvo.
U spisima iz predhrišćanskog perioda govorilo se o titanima u
Grčkoj, džinovima na Cejlonu ili Božijim ljudima u Egiptu, koji su bili duhovno
i intelektualno razvijeni, a i fizički viši od ljudi toga doba. A Olaf Jansen
opisuje na početku ovog teksta da je u dubini Zemlje sreo ljude koji su bili
viši od tri metra. Možda je to objašnjenje zašto je Apolonov hram u Delfima bio
ogroman, jer je bog Apolon iz Hiperboreje bio visok četiri metra, ili zašto se
u podzemnoj dvorani ispod Potale na Tibetu nalaze otvoreni kovčezi sa
ljudima-džinovima iz drevnog vremena.
Nećemo se više pitati da li je Zemlja šuplja, jer snimci NASA
satelita načinjeni 1968. pokazuju da je ona otvorena na Južnom i Severnom polu
i da su ti otvori široki oko 2.250 kilometara, već ćemo postaviti pitanje:
zašto su ti snimci tako dugo skrivani od ljudi? Zašto se krije da je Zemlja
šuplja?
Takođe je znano da piloti registruju ludovanje kompasa čim se
pređe 70-75 paralela. Oni koji lete na linijama preko Severnog pola, oupšte ne
lete preko njega, jer im instrumenti ne rade, kao ni kompas, čija se igla
jednostavno lepi za staklo. Avioni su uglavnom automatski vođeni i lete ivicom
tog otvora na 83-85 paraleli.
Kada je admiral Berd ušao u unutrašnjost Zemlje njemu su
ljudi iz podzemnog carstva ‘Agarta’ dozvolili da i dalje leti i sleti, praćen
njihovim letećim objektima.
Ozonska rupa nastala je upravo na polovima i to bi trebalo da
znači da je snimanje lakše izvodljivo. Međutim, ko traži te snimke, dobija uvek
fotografije sa puno oblaka na polovima ili sa nekom sivom mrljom. Ipak je verovatno da polovi počinju negde na
83 stepenu širine, gde se površina naginje prema unutrašnjosti i gde zapravo
postoji prolaz – veza sa unutrašnjim delom naše planete.
Novije mape su, dakle, pogrešno urađene, ali one starije, iz
dopa Pirija Rejsa, iz XII ili XIII veka bile su tačne. Kako? Ko ih je uradio?
Ovaj gornji presek Zemlje iz knjige ‘Izgubljeni dnevnik
admirala R.Berda’ tačno pokazuje otvore na polovima i prolaze, kao i
kontinente, mora i gradove u unutrašnjosti Zemlje, a u središtu jedno centralno
sunce.
Kada pogledamo ovu šematsku predstavu unutrašnjosti Zemlje od
strane admirala R.Berda, kao i druge vrlo važne podatke i detalje koje je izneo
R.Bernard u knjizi ‘Zemlja je šuplja’ iz 1969. i zbog koje je u to vrme proglašen
nenormalnim, možemo samo postaviti pitanje: šta rade naučnici širom sveta?
Za koga istražuju? Zašto nas drže u pogrešnom ubeđenju? Ko
živi u unutrašnjosti Zemlje?
Zar treba istraživati druge planete, a ne poznavati svoju
matičnu?
УМ - УДРУЖЕНА МИСАО - УЧИМО ДА МИСЛИМО !
Секретные территории - Атланты с планеты Сириус
(29/03/201
0 коментара:
Постави коментар