ВИРТУЕЛНО СЛЕТАЊЕ АПОЛА 11 НА МЕСЕЦ
ВИРТУЕЛНО СЛЕТАЊЕ АПОЛА 11 НА МЕСЕЦ
ДРАГИ ПРИЈАТЕЉИ ИСТИНЕ И ЗДРАВОГ РАЗУМА,
ПОСТОЈЕ ДВЕ
ВЕРЗИЈЕ КОНТРАВЕРЗНИХ АКТИВНОСТИ НАСА-Е У ВЕЗИ СА ПРВИМ ЛЕТОМ САПИЈЕНСА НА
МЕСЕЦ. ЈЕДНА ВЕРЗИЈА ЈЕ ДА СЕ ОВАЈ ДОГАЂАЈ НИКАДА НИЈЕ ДЕСИО, А ДРУГА ВЕРЗИЈА ДА
ЈЕ ЗВАНИЧАН ПРОГРАМ АПОЛА, БИО САМО МАСКА ЗА ПРАВИ ПРОЈЕКАТ, КОЈИ СЕ ОДВИЈАО УЗ
ПОМОЋ ВАНЗЕМАЉСКЕ ТЕХНОЛОГИЈЕ. НАИМЕ ПОЗНАТО ЈЕ ДА СУ 1975 ГОДИНЕ „БЕЛИ ВИСИКИ“
ДОБИЛИ ЗВАНИЧНО ОД САД, ЗОНУ 51 У НЕВАДИ ПО УГОВОРУ „ТЕХНОЛОГИЈА ЗА ЉУДЕ“. НИКО
ПОУЗДАНО НЕ МОЖЕ ДА ЗАКЉУЧИ. ШТА СЕ РЕНИЈЕ ДЕШАВАЛО.
У ОВОМ
ДОКУМЕНТАРНОМ ФИЛМУ ПРИКАЗАНА ЈЕ ФАБУЛА „ТРКЕ“ ДО МЕСЕЦА ИЗМЕЂУ САД И РУСИЈЕ ОД
1961 - УСТВАРИ ТРКА ЗА ДОСТИЗАЊЕ СУПЕРИОРНИХ ИНТЕРКОНТИНЕНТАЛНИХ РАКЕТА, КОЈЕ
МОГУ НОСИТИ АТОМСКО НАОРУЖАЊЕ. МАСКА СА МЕСЕЦОМ ЈЕ ИЗМИШЉЕНА ДА БИ СЕ ОПРАВДАЛИ
ЕНОРМНИ ИЗДАЦИ ИЗ БУЏЕТА ОБЕ ЗЕМЉЕ И ТАКО ПРИКРИО ПРАВИ ЦИЉ ОВЕ АКТИВНОСТИ.
ПОЛА ВЕКА КАСНИЈЕ ПОКАЗАЛО СЕ ДА ЈЕ ИСТИ МЕСЕЦ, ЗАБРАЊЕНА ЗОНА ЗА САПИЈЕНСЕ !
ДРУГИ АСПЕКТ
КОЈИ СЕ ОБРАЂУЈЕ ЈЕ „ГЕНИЈАЛНА“ ИДЕЈА ДА СЕ СНИМИ ВИРТУЕЛНО СЛЕТАЊЕ ПОСАДЕ
АПОЛА 11 НА МЕСЕЧЕВУ ПОВРШИНУ У СТУДИЈУ НА ЗЕМЉИ, ПОД РУКОВОДСТВОМ СТЕНЛИЈА
КЈУБИКА, КОЈИ ЈЕ У ТО ВРЕМЕ СНИМАО ФИЛМ „ОДИСЕЈА
У СВЕМИРУ“ – КАО РЕЗЕРВНА ВАРИЈАНТА НЕУСПЕХА ОВЕ АКТИВНОСТИ. У ТАЈ СЦЕНАРИО
СПАДА И ПРИПРЕМА КОМЕМОРАТИВНОГ ГОВОРА ПОСВЕЋЕНОГ АСТРОНАУТИМА.
ТРЕЋЕ АСПЕКТ
ОВОГ КРАТКОГ ФИЛМА ЈЕ НЕВЕРОВАТАН ЦИНИЗАМ ГРУПЕ СПИЈЕНСА, КОЈИ УЗ ЧАШИЦУ
ВИСКИЈА У САСВИМ ОПУШТЕНОЈ АТМОСВЕРИ, КОМЕНТАРИШУ МИНУЛЕ ДОГАЂАЈЕ У КОЈИМА СЕ
РАЗОТКРИВА МОТИВ ЕЛИМИНАЦИЈЕ СВИХ УЧЕСНИКА У СНИМАЊУ ОВЕ ВИРТУАЛНЕ АВАНТУРЕ,
САМО ЗАТО ДА ОСТАТАК ПЛАНЕТЕ, НЕБИ ДОЗНАО ШТА СЕ У СТВАРИ ДЕШАВАЛО У ТО ВРЕМЕ.
У ДРУГОМ
ДЕЛУ ФИЛМА СЕ ЈАСНО ВИДИ КОЛИКИ ЈЕ ГЕНЕТСКИ ДЕФЕКТ И МОРАЛНО ЕТИЧКИ НИВО САПИЈЕНСА
КОЈИ СУ АКТЕРИ У ОВИМ СЦЕНАМА. КОЛИКО ЈЕ СКУПО ПЛАЋЕНА ДОБРА НАМЕРА НЕКОЛИЦИНЕ
УЧЕСНИКА У РЕАЛИЗАЦИЈИ ТОГ СПОТА, УВЕРИТЕ СЕ ПОШТО ОДГЛЕДАТЕ ДОКУМЕНТАРНИ ФИЛМ
ФРАНЦУСКЕ ТЕЛЕВИЗИЈЕ “ АРТЕ ФРАНС“ СА ПРЕВОДОМ НА ХРТ 1.
УМ –
УДРУЖЕНА МИСАО – УЧИМО ДА МИСЛИМО !
Dokumentarni film-Lazno slijetanje na Mjesec
ОВАЈ ВИДЕО СУ КОНТРОЛОРИ УМА СКИНУЛИ СА ЈУ ТЈУБА АЛИ ЈЕ ОСТАО ТРАГ НА ЈАНДЕКСУ И У ВИКИПЕДИЈИ ДА ЈЕ ВИДЕО ПОСТОЈАО !
Teorije urote o slijetanju na Mjesec
Lansiranje rakete Apollo-11
Teorije
urote o slijetanju na Mjesec vrte
se oko pretpostavke da se ljudsko slijetanje na Mjesec od 1969.
do 1972.
u okviru programa Apollo nikada nije dogodilo, nego da su NASA i američka vlada istu samo fingirali kako bi zavarali
javnost. Teorija urote počela se razvijeti 1974zahvaljujući
autoru Billu Kaysingu i njegovoj knjizi "Nikada nismo bili na Mjesecu: prevara od 30
milijardi dolara", a prva organizacija koja je otvoreno optužila NASA-u da
je lažirala slijetanje na mjesec bila je Flat Earth Society, organizacija koja promiče
vjerovanje da je Zemlja ravna ploča. Prema njihovom tumačenju sve je bilo snimljeno
u Hollywoodskom studiju pod redateljskom palicom Walta Disneyja. Kasniji
teoretičari urote u svojim teorijama zamjenili su Disneya sa Stanley Kubrickom,
ali koncept teorije je ostao isti.
Velik
utjecaj na popularizaciju navedenih teorija bila je televizijska emisija
američkog FOX TV-aConspiracy Theory: Did We Land on the Moon? emitirana u veljači 2001. godine. Prema anketi iz 1999.
godine svega 6% Amerikanaca je vjerovalo da su slijetanja na mjesec bila
lažirana. Utjecaj pseudoznanstvenih dokumentarnih
filmova nakon 2001. godine, kao i
rastući trend teorija urote nakon napada 11. rujna drastično je povećao taj broj, tako da prema anketi iz 2009., napravljenoj
40 godina nakon slijetanja na Mjesec, čak 25% Amerikanaca vjeruje da je događaj
bio namješten kako bi SAD pobijedila u Hladnom ratu.[1]
Postoje
brojne verzije teorija urote oko slijetanja na mjesec koje se uglavnom
oslanjaju na pseudoargumente i krive interpretacije fizikalnih pojava u svemiru
te su manje više svi argumenti teorija urote do danas znanstveno odbačeni kao
neosnovani, u prilog čemu idu i brojni nezavisni dokazi koji potvrđuju da je
slijetanje na Mjesec bilo stvarno.[2]
Sadržaj/Садржај
·
5 Izvori
Navodni motivi lažiranja[uredi
- уреди]
Teoretičari
urote navode nekoliko razloga zašto bi američka vlada imala koristi od
obmanjivanja javnosti lažiranim slijetanjem na mjesec. Stručnjaci pak to
osporavaju i tvrde kako bi bilo nemoguće držati takvu laž od javnosti jer je
više od 400,000 ljudi radilo na programu Apollo u gotovo 10 godina, čime bi bilo
teško osigurati da barem jedan od njih ne bi otkrio tajnu da je ona postojala.[3][4]
Demonstracija
moći[uredi -
уреди]
1950-ih
i 1960-ih trajala je svemirska utrka između SAD-a i SSSR-a. Sovjetski
Savez je preduhitrio Amerikance u slanju prvog umjetnog satelita (Sputnik 1) i prvog
čovjeka (Jurij
Gagarin) u svemir, tako da su SAD barem htjele biti prve u slanju
prvog čovjeka na Mjesec. 25. svibnja 1961., predsjednik John
F. Kennedy je održao slavni govor u
kojem je prigrlio taj cilj: „Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti
ostvarivanju cilja, do kraja ovog desetljeća, sletiti čovjeka na Mjesec i
vratiti ga sigurno natrag na Zemlju“.[5]
Jednom
kada je Kennedy obećao slijetanje na Mjesec do kraja desetljeća, NASA je bila
pod ogromnim pritiskom ispunjenja te norme radi prestiža države. U slučaju da
je teorija urote istinita i da SAD tada još nisu imale tehničke mogućnosti
lansirati čovjeka na Mjesec, NASA je morala lažirati cijelu stvar kako bi
ispalo da su SAD moćnija i superiornija država od SSSR-a.[6]
Sigurnost
astronauta[uredi -
уреди]
Prikaz Van Allenovog pojasa oko Zemlje
Ogromna
količina gama radijacije koju proizvodi Van Allenov radijacijski pojas razorna je za ljudsko tijelo kao i za osjetljive tehnološke komponente
modernih satelita. Američki znanstvenik James Van Allen otkrio je 1958. tijekom misije Explorer 1 kružni
tunel nabijen energetskim česticama plazme oko Zemlje. Van Allenov radijacijski
pojas veliko je i iznimno snažno polje radijacije koje okružuje planet i štiti
ga od opasnog zračenja, a prodire kroz gotovo sve čovjeku znane materijale.
Vanjski sloj tvore energijom nabijeni elektroni zarobljeni u planetarnoj magnetosferi, proteže se od 3.
do 10. Zemljinog radijusa i emitira zračenje jačine od 0,1 do 10 MeV (mega
elektron volt, 108 eV). Unutarnji sloj puno je opasniji, a prostire se na
visini od 100 do 10.000 kilometara iznad površine zemlje. Sadrži visoko
energetske protone (više od 100 MeV) i elektrone od nekoliko stotina keV-a. U
standardnim demonstracijskim i školskim pokusima kalibracijski izvori gama
zračenja daju 1 MeV, a izloženost toj količini zračenja duža od 5 minuta
pogubna je. Sve preko 10-ak MeV razara ljudsko tkivo.[7]
Mnogi
upravo u tome vide najsnažniji argument teorije urote: NASA se bojala da bi
prilikom emitiranja snimke slijetanja uživo astronauti mogli poginuti prolaskom
kroz pojas, što bi bila katastrofa za sve uključene u projekt. Neki čak
smatraju da je Starfish Prime (nuklearni pokus izveden 1962. otprilike 400 km iznad Zemljine
površine) bio neuspjeli pokušaj smetanja Val Allenovog pojasa. Također,
temperatura površine Mjeseca je između -233°C i 123°C,[8] čime bi život astronauta također bio ugrožen. Stoga su
se, prema teoriji, radije odlučili za sigurniji pristup i snimili sve u
studiju. Međutim ovu je tvrdnju naknadno opovrgnuo i sam James Van Allen koji je ustvrdio da količina zračenja u kratkom periodu prolaska letjelice
kroz Van Allenov pojas ne bi bila smrtonosna za astronaute.
Objašnjenje
je također da su Apollo letjelice kroz Van Allenov pojas prolazile četiri sata,
a od ionizirajućeg zračenja bili su zaštićeni metalnom oplatom same letjelice.
Štoviše sama putanja letjelice od Zemlje do Mjeseca odabrana je na način da se
što više smanji izlaganje zračenju prilikom prolaska kroz Van Allenov pojas.
Količina zračenja prilikom prolaska kroz Van Allenov pojas manja je od 1 rem
(10 mSv), što je ekvivalent normalnom ambijentalnom zračenju koje prosječan
čovjek na zemlji primi u tri godine. S druge strane zračenje je upravo dokaz da
su astronauti tamo bili. Uočeno je da je 33 od 36 astronauta iz programa Apollo
dobilo sivu mrenu za
koje se pokazalo da je posljedica izloženosti kozmičkom zračenju za vrijeme
putovanja.[9]
Skretanje
pozornosti sa Vijetnama[uredi - уреди]
Prema
ovom argumentu, cijela misija Apollo 11 samo je trebala skrenuti pozornost
javnosti sa Vijetnamskog rata,[10] međutim tu se zanemaruje da se incident u zaljevu Tonkin odigrao tek 1964., dakle tri godine nakon Kennedyjeva govora.
Osiguranje
budžeta[uredi -
уреди]
Prema
ovom argumentu, NASA se bojala da bi vlada mogla ukinuti njen budžet od 30
milijardi $ ako projekt ne bi ostvario rezultate, pa su pred kraj 1960-ih
odlučili pripremiti i emitirati lažno slijetanje na Mjesec, koje su snimili u
studiju na Zemlji. Prema ovom konceptu, nije vlada prevarila javnost, nego je
NASA prevarila vladu.[10]
Navodni dokazi: Argumenti i protuargumenti[uredi - уреди]
Teoretičari
urote naveli su nekoliko nelogičnosti koje prema njima predstavljaju dokaze da
je slijetanje na Mjesec bilo lažirano. Jedan od prvih i najpoznatijih
pseudoargumenata koji se spominjao u korist teorije urote bilo je navodno
viorenje zastave na vjetru što bi bilo nemoguće u vakuumu. Ovaj najčešći
pseudoargument se vrlo jednostavno može vidjeti kao netočan pregledavanjem
video snimki sa mjeseca na kojem se jasno vidi da zastava ne viori.
S
druge strane brojni nezavisni stručnjaci su sve navodne dokaze teorije urote
objasnili kao krivo interpretiranje fizikalnih i optičkih pojava uslijed
iskrivljene percepcije da pojave na mjesecu moraju izgledati isto onako kako ih
iskustveno doživljavamo na Zemlji, te su svi navodni dokazi znanstveno
demantirani kao neosnovani.
Do
danas, nitko iz američke vlade ili NASA-e koji je bio uključen u Apollo program
nije izjavio da su slijetanja na Mjesec bila prijevara. Također, vlada ne može
ušutkati svakog (primjer su brojne afere koje su razotkrili zviždači od kojih je najpoznatiji Watergate, te
aktualna afera WikiLeaks, a prema
broju ljudi uključenih u projekt do danas bi netko već morao istupiti i
razotkriti navodnu prijevaru što se do danas nije dogodilo.
Isti
krajolici na Mjesecu[uredi
- уреди]
Na
nekim različitim fotografijama sa Mjeseca se vide isti krajolici u pozadini
(brijegovi i planine). Teoretičari urote to interpretiraju kao identične kulise
koje se koriste na različitim lokacijama.[11]
Objašnjenje
je da je to samo optička varka jer su brda u pozadini kilometrima daleko.
Ljudsko je oko na zemlji naviklo procjenjivati udaljenost prema izmaglici u
atmosferi tako da se dalji objekti slabije vide od onih bližih. Na mjesecu pak
u uvjetima vakuuma nema izmaglice tako da su objekti koji su desecima
kilometara daleko jednako jasni kao i oni koji su blizu, zbog čega dolazi do
ove optičke varke što još više dolazi do izražaja kada se gleda
dvodimenzionalnu sliku.
Pozadina kod misije
Apollo-15 na lokaciji Hadley-Apennine.
Isti motiv otprilike 90
minuta kasnije.
Anaglif dvaju Datoteka.
Izostanak
zvijezda na nebu[uredi
- уреди]
Na
gotovo nijednoj fotografiji Apollo misija ne mogu se vidjeti zvijezde na mjesečevom nebu. Teoretičari urote to vide kao dokaz
da je nebo bila samo crna kulisa u studiju a da se NASA nije ni trudila
postaviti lažne zvijezde jer bi mogle biti postavljene na krivim koordinatama.
Međutim,
to se lako može objasniti činjenicom da fotoaparati teško love slaba svjetla u
mraku. Do dan danas na brojnim fotografijama iz svemira, pogotovo iz zemljine
orbite, ne vide se zvijezde, a i mnogi fotografi su primijetili da se zvijezde
gotovo nikada ne vide na njihovim noćnim Datotekama.[12]
Apollo-11 misija. Zvijezde
se ne vide na nebu.
Discovery je fotografirao
stanicu Mir iznad zemlje. Zvijezde nisu vidljive.
Astronaut Bruce McCandless.
U orbiti oko zemlje također se ne vide zvijezde kao ni na Mjesecu.
Izostanak
kratera ispod svemirskih letjelica[uredi - уреди]
Na
16 mm filmovima svih slijetanja na Mjesec nema kratera prilikom slijetanja
ili uzlijetanja svemirskih letjelica, tzv. lunarnog modula. Zapravo, nema niti
premještanja prašine sa tla.[13]
Objašnjenje
je da kratera nije niti trebalo biti s obzirom da je lunarni modul već iznad
površine pokrenuo sustav za usporavanje, čime je lagano sletio na mjesečevu
površinu, pošto je gravitacija tog satelita samo 1/6 zemljine. U atmosferi
paljenje raketnog motora uzrokuje poremećaj cjelokupnog zraka oko motora što
uzrokuje vrtloženje i stvaranje karakterističnih kratera. U vakuumu nema okolnog
zraka koji bi se vrtložio a prilikom izlaska plinova iz motora u vakuum tlak
naglo pada za razliku od startanja motora u atmosferi pod tlakom, što
objašnjava izostanak karakterističnog kratera. Također su nađeni manji, jedva
vidljivi krateri ispod modula.[14] Dodatno objašnjenje jevakuum na mjesecu.[15]
Apollo 11. Ispod svemirske
letjelice nema nikakvih tragova potiska.
Lansiranje Apollo 17 rakete
17. prosinca 1972. Prilikom uzlijetanja, stvara se ogromna prašina.
Zastava
vijori na Mjesecu[uredi
- уреди]
Na
jednoj snimci sa Mjeseca vidi se Buzz Aldrin sa američkom zastavom koja je zgužvana i čini se da
vijori. Prema kritičarima, to je dokaz da nije bilo vakuuma nego da je vjetar
zavijorio zastavu. Objašnjenje vijorenja na Mjesecu je u tome što je zastava
bila vakumirana šest mjeseci i kada su je astronauti izvadili i postavili na
šipku, nisu je mogli izravnati jer "nisu imali peglu".[16] Kasnije se na filmu vidi kako je zastava nepomična, čime
se odbacuje teza o vijorenju.
Buzz Aldrin ispred zgužvane
zastave na Mjesecu koja neupućenom promatraču izgleda kao da viori na vjetru.
Sjene[uredi - уреди]
Na
mnogim fotografijama sa Mjeseca, primjeti se više izvora sjena na površini, što
je kritičarima zbunjujuće. Prema njima, to dokazuje da Sunce nije bio jedini
izvor svjetla, nego da ih je bilo više, vjerojatno uzrokovane rasvjetom u
studiju.
Objašnjenje
je da su i površina mjeseca i sam lunarni modul bili izvor refleksije svjetla,
a da su neravnomjerne sjene uzrok nepravilne površine satelita, čime se uz
korištenje širokokutnih objektiva na fotoaparatu stvara optička varka.[17]
Lunarni modul
"Antares" tijekom programa Apollo 14. Sunce se navodno vidi u
pozadini. Riječ je samo o refleksiji sunca sa metalne površine letjelice
Apollo 12: astronaut je u
sjeni lunarnog modula, ali se ipak jasno vidi zbog refleksije sunčevog svjetla
od mjesečeve površine.
Na zrcalu Aldrinovog šljema
se uslijed iskrivljene slike vidi drugi smjer sjene od njegove.
Gravitacija[uredi - уреди]
Teoretičari
urote tvrde da na snimkama astronauti jako malo skaču na površini Mjeseca,
najviše 60 cm, čime nisu osobito drugačiji od prosječnih skokova na
Zemlji. Prema tom zaključku, pošto Mjesec sadrži samo 1/6 Zemljine gravitacije,
na njemu bi trebali biti u stanju skakati mnogo više. Također, tvrde da kada bi
se ubrzale snimke, izgledalo bi da astronauti hodaju potpuno normalno, kao i na
Zemlji, prema čemu zaključuju da su scene snimljene u Holywoodu.
Objašnjenje
je da su astronauti morali nositi teška svemirska odjela te opremu za kisik i
hlađenje - pri Apollu 14 nosili su 83 kg, a pri Apollu 15 čak 91 kg
težine,[18] što bi sveukupno značilo da im je težina sa tijelom bila
oko 170–180 kg. Na Mjesecu, imali bi dakle težinu od oko 30 kg, što
također ne omogućava skakanje astronauta nekoliko metara u visinu. S druge
strane, na snimkama sa mjeseca se jasno vidi kako se prašina koju astronauti
podižu prilikom hodanja po mjesečevoj površini podiže vrlo visoko uslijed slabe
gravitacije i u paraboličnoj putanji pada na pod po pravilnoj paraboličnoj
putanji uslijed vakuuma. Na zemlji prašina kada se digne spušta se polagano uslijed
otpora zraka, što se vrlo lako može uočiti u svim holywoodskim filmovima koji
su snimani na temu slijetanja na mjesec. Tokom misije Apollo 15 astronaut David Scott snimio je eksperiment u kojem je u istom trenutku iz ruku ispustio čekić i
pero kako bi pokazao kako uvakuumu sva tijela padaju jednakim ubrzanjem što ide
u prilog autentičnosti slijetanja na mjesec
Kamera[uredi - уреди]
Prema
ovoj pretpostavci, površina Mjeseca bila bi toliko vruća da bi otopila film u
kameri da su astronauti stvarno bili tamo.
Objašnjenje
je da se u vakuumu toplina nalazi samo na površini, te ne može stići do kamere
koja nije u kontaktu s njom kao što to može na zemlji gdje se toplina prenosi
preko zraka. Također, svako slijetanje na Mjesec planirano je nedugo nakon
izlaska Sunca, zbog čega je temperatura mjesečeve površine uglavnom bila
umjerena.[19][20]
Kašnjenje
prijenosa[uredi -
уреди]
Pošto
je Mjesec udaljen otprilike 400 000 km od Zemlje, očekivalo bi se
zakašnjenje prijenosa komunikacije između astronauta i tehničara na Zemlji ne
manje od barem 2 sekunde. Objašnjenje je da je stvarno bilo kašnjenja u
prijenosu zvuka, ali su pauze u dokumentarnim filmovima izrezane kako bi dobili
kontinuitet.[21]
Apollo 17. Svemirska
letjelica polijeće u zrak. No ne ostavlja krater ispod ispušne cijevi niti je
jasno tko upravlja kamerom koja snima događaj ako su astronauti u letjelici.
Kamerom
je u stvari bilo upravljano sa zemlje, a prilikom snimanja operater je morao na
slijepo upravljati kamerom dvije sekunde prije polijetanja. Isto je pokušano u
prethodnoj misiji Apollo 16, no neuspješno, tako da je snimka sa posljednje
Apollo misije jedina uspjela snimka polijetanja sa mjeseca.
Zašto
čovjek nije bio na Mjesecu od 1970-ih?[uredi - уреди]
U
prosincu 1972., Apollo 17 bila
je zadnja misija sa ljudskom posadom na Mjesecu. Od tada do danas, više nije
bilo pokušaja postavljanja svemirske baze na Mjesecu, niti astronauta na isti.
Čak niti ruski niti kineski astronauti nikada nisu službeno bili na Mjesecu.
Teoretičari urote to objašnjavaju pretpostavkom da je sa sadašnjom tehnologijom
nemoguće poslati astronauta sigurno na Mjesec, a da su to uvidjeli i ruski i
kineski znanstvenici te su na neko vrijeme odustali od pokušaja, iako bi bilo
za očekivati da će se barem jedna od preostalih svjetskih velesila natjecati
tko će biti druga država koja će poslati čovjeka na taj satelit. Prema toj
teoriji jednom kada su lažne snimke uvjerile ljude da je NASA ostvarila svoj
cilj, više nije bilo potrebe sa šaradom i daljnji programi su prekinuti.
Činjenica
je pak da je slanje čovjeka na Mjesec jako skup poduhvat i da se jednostavno
više nije isplatilo, pa je nakon misije Apollo 17 Kongres odlučio prekinuti
financiranje programa Apollo te su otkazane planirane misije Apollo 19 i Apollo
20. Međutim neodlazak ljudi na Mjesec nakon programa Apollo nije konačno stanje
te se i dalje planiraju letovi u budućnosti.
Američki
predsjednik George W. Bush 2004. je pokrenuo
novi projekt Constellation kojim bi se ponovo vratilo na mjesec. Međutim2010., američki predsjednik Barack
Obama smanjio je budžet i tako
privremeno zaustavio NASA-in program o povratku čovjeka na Mjesec.[22]
Nezavisni dokazi o autentičnosti slijetanja na Mjesec[uredi - уреди]
Osim
službenih NASA-inih tvrdnji, postoje i nezavisni dokazi koji potvrđuju tvrdnju
da je čovjek stvarno sletio na Mjesec Tijekom misija programa Apollo astronauti
na mjesečevoj površini postavili reflektirajuće ploče koje služe za izračunavanje udaljenosti između Zemlje i Mjeseca. Zvjezdarnica MacDonald pokraj Fort Davisa u Teksasu i danas koristi te laserske reflektore u svojim eksperimentima. Zvjezdarnica
usmjerava laserske pulsove prema Mjesecu i do 240 puta godišnje. Zbog
geometrije ploča, pulsovi se odmah odbijaju natrag na Zemlju gdje ih
zvjezdarnica bilježi. Jerry Wiant, voditelj zvjezdarnice, naglašava da će
pozdraviti svaki posjet za vrijeme ovih eksperimenata.
Paul
Renne, ravnatelj geološkog centra u Berkeleyu, zadnjih desetak godina proučava mjesečevo
kamenje te kaže da je nedvojbeno da ono potječe sa Mjeseca. Posebnu pažnju pri
geološkim analizama privlače male kuglice stakla. Kroz laboratorijske pokuse
dokazano je, da su mjesečevi materijali stari 3,5 milijardi godina. Na Zemlji,
isti se materijali mogu pronaći najveće starosti do 160 milijuna godina. Zemlja
ne može očuvati takve staklene objekte zbog svoje konstantne geološke dinamike.
NASA
naglašava da su razni neovisni znanstvenici diljem svijeta proučavali mjesečevo
kamenje više od 40 godina.[23][24][25][26]
U popularnoj kulturi[uredi -
уреди]
·
U filmu Dijamanti su vječni, protagonist James Bond
bježi od svojih neprijatelja kroz jednu dvoranu u kojoj astronauti hodaju po
kulisi mjesečeve površine, te čak uskoči u lunarno vozilo.
·
ZF film Capricorn One pokazuje tri astronauta koja se spremaju na put za Mars. Na njihovo
iznenađenje, u zadnji trenutak bivaju evakuirani iz rakete i primorani lažirati
slijetanje na taj planet jer njihov nadređeni smatra cijeli poduhvat
preopasnim.
·
U filmu Uhode, lik kojeg glumi Dan Aykroyd u jednom humorističnom trenutku izjavljuje da je
slijetanje na Mjesec bilo lažirano.
·
U jednoj epizodi serije Family Guy, Neil Armstrong izlazi iz studija nakon snimanja slijetanja na Mjesec.
Kada ga primjeti prolaznik i upita kako to da nije na Mjesecu, ovaj ga ubije. U
jednoj drugoj epizodi iz druge sezone, Peter tvrdi da mu moći "jednako
lažne kao i slijetanje na Mjesec".
·
U jednoj epizodi iz serije Futurama, u kojoj glavni protagonisti bivaju vraćeni
natrag u 1947.
godinu, Dr. Zoidberg biva odveden upodručje 51 radi ispitivanja. Kada jedan general napomene da se tamo nalazi kulisa za
slijetanje na Mjesec, nadređeni odluče osnovati NASA-u i organizirati pravo
slijetanje. U jednoj drugoj epizodi, Phillip J. Fry na površini Mjeseca uz
svemirski modul ugleda postavljenu zastavu Konfederacije umjesto zastave SAD-a.
·
Njemačka glazbena skupina Rammstein u
videospotu za pjesmu Amerika članovi sastava su obučeni u svemirska odjela, te sviraju na Mjesec.
Na kraju videospota se vidi da su snimke sa Mjeseca zapravo snimane u filmskom
studiju, čime aludiraju da je spuštanje na Mjesec zapravo bilo iscenirano.
·
Lažni dokumentarac Operacija Mjesec (2002.) izvrče intervjue i vadi rečenice iz konteksta kako bi zavarao
gledatelje da je američka vlada lažirala slijetanja na Mjesec.
Izvori[uredi - уреди]
1.
Jump up↑ William Crawley (17. 07. 2009.). "Will & testament: Was the Moon landing a
hoax?". BBC News. pristupljeno
01. 08. 2010..
2.
Jump up↑ David Whitehouse (07. 11. 2002.). "NASA challenges Moon hoax claims". BBC News.
pristupljeno 01. 08. 2010..
4.
Jump up↑ David
Aaronovitch, Voodoo Histories, 2010, ISBN 978-1-59448-895-5, pp. 1-2, 6.
5.
Jump up↑ "Special Message to the Congress on Urgent National
Needs Page 4". JFK Library. 25. 05. 1961..
pristupljeno 01. 08. 2010..
6.
Jump up↑ Brandon Griggs (17. 07. 2009.). "Could moon landings have been faked? Some still
think so". CNN. pristupljeno 01. 08.
2010..
7.
Jump up↑ Dario Kozlina (18. 06. 2010.). "Van Allenov radijacijski pojas i snovi o letu na
Mjesec". Dnevno.hr. pristupljeno 01. 08. 2010..
8.
Jump up↑ Rosanna L. Hamilton (1995). "The
Moon". Solar views. pristupljeno 01. 08. 2010..
9.
Jump up↑ F. A. Cucinotta, F. K. Manuel, J.
Jones, G. Iszard, J. Murrey, B. Djojonegroc, M. Wear (2001). "Space
Radiation and Cataracts in Astronauts". Radiation Research
Society. pristupljeno 8. studenog 2011.
10.
↑ Jump up to:10.0 10.1 Souraph Gupta. "Moon Landing Conspiracy".Buzzle.com.
pristupljeno 01. 08. 2010..
11.
Jump up↑ Ian Williams Goddard (26. 02.
2001.). "Are Apollo Moon Photos Fake?". Bad
Astronomy. pristupljeno 04. 08. 2010..
12.
Jump up↑ Richard Holt (15. 07. 2009.). "Apollo 11 Moon landing: conspiracy theories
debunked". The Telegraph. pristupljeno 01. 08.
2010..
16.
Jump up↑ "Zastava 'vijori' na mjesecu". Hrvatska
riječ. 17. 10. 2008.. pristupljeno 01. 08. 2010..
17.
Jump up↑ John Fuller. "Why do some people believe the moon landings were a
hoax?". pristupljeno 01. 08. 2010..
18.
Jump up↑ NASA: Advanced Life Support. Baseline Values and Assumptions
Document: JSC 47804 (PDF, 4,8 MB, englisch), str. 85,
tablica 5.2.3
20.
Jump up↑ "Clavius:
Environment - heat". Clavius.org. pristupljeno November 25,
2008.
21.
Jump up↑ "Radio Lag". Redzero.demon.co.uk.
pristupljeno November 25, 2008.
22.
Jump up↑ Joel Achenbach (02. 02. 2010.). "Obama budget proposal scraps NASA's
back-to-the-moon program". Washington Post.
pristupljeno 01. 08. 2010..
23.
Jump up↑ "Fake
Moon Rock Discovery Prompts Security Questions"The Associated
Press, Toby Sterling, September 14, 2009.
24.
Jump up↑ “Moon Rocks discovery a false alarm: Apollo 17 keepsake
still missing after all” Columbia Daily Tribune, Janese Silvey,
July 8, 2010.
25.
Jump up↑ “Missouri State Museum Doesn't Have Apollo 17 Rock”Associated
Press (The News Courier), July 9, 2010.
26.
Jump up↑ American
moon rock gifts vanish. BBC, July 21, 2004.
Bibliografija[uredi - уреди]
·
Plait, Philip (2002). Bad Astronomy: Misconceptions and Misuses
Revealed, from Astrology to the Moon Landing "Hoax". John Wiley
& Sons. ISBN 0-471-40976-6.
·
Kaysing, Bill (2002). We Never Went to the Moon: America's Thirty
Billion Dollar Swindle. Pomeroy, WA, USA: Health Research Books. ISBN 0-7873-0487-5.
·
Longuski, Jim (2006). The seven secrets of how to think like a
rocket scientist. Springer Science+Business Media.ISBN 0387308768.
·
Ramsay, Robin (2006). Conspiracy Theories. Pocket
Essentials. ISBN 190404865X.
·
Woods, W. David (2008). How Apollo Flew to the Moon (Springer
Praxis Books / Space Exploration). Praxis. ISBN 978-0-387-71675-6.
Vanjske poveznice[uredi -
уреди]
·
Mjesec
0 коментара:
Постави коментар