ИСТИНА О ВАНЗЕМАЉЦИМА
ИСТИНА
О ВАНЗЕМАЉЦИМА
ДРАГИ ПРИЈАТЕЉИ ИСТИНЕ И ЗДРАВОГ РАЗУМА,
ПОСЛЕ ПОЛА
ВЕКА ЗАВОЂЕЊА И ЧУТАЊА ОД СТРАНЕ НАДЛЕЖНИХ ОРГАНА И ВЛАСТИ У РАЗНИМ ЗЕМЉАМА
СВЕТА , ИЗНОСИ СЕ ДЕЛИМИЧНА ИСТИНА О ПРИСУСТВУ ВАНЗЕМАЉАЦА, КОЈИ МОГУ БИТИ И
ВАНВРЕМЕНЦИ.
ОБЗИРОМ ДА
СЕ КОСМИЧКИ ЛЕТОВИ РЕАЛИЗУЈУ НАДСВЕТЛОСНИМ БРЗИНАМА ИЛИ СЕ ПРЕЛАСЦИ ИЗ СУСЕДНИХ
РЕАЛНОСТИ РЕАЛИЗУЈУ ОДГОВАРАЈУЋИМ ВИБРАЦИЈАМА СИСТЕМА, ОСТАЈЕ ОТВОРЕНО ПИТАЊЕ,
ДАЛИ ЈЕ РЕЧ О КОСМОПЛОВИМА ИЛИ СУ ТО МАШИНЕ ЗА ПУТОВАЊЕ КРОЗ ВРЕМЕ ИЛИ И ЈЕДНО
И ДРУГО !
У ПРИЛОГУ
ОВОГ КРАТКОГ УВОДА, ДАЈЕМО ТЕКСТ : "У АРХИВАМА СФРЈ ИМА МНОГО ДОКАЗА О ПОСЕТИ ВАНЗЕМАЉАЦА" И ДВА ВИДЕО СПОТА КОЈИ ДОКУМЕНТОВАНО ПРИКАЗУЈУ ЗБИВАЊА
ОКО ОВИХ УРЕЂАЈА НА ИСТОКУ И НА ЗАПАДУ, СА СЛИЧНИМ СЦЕНАРИЈОМ, И ЗА ШИРУ
ЈАВНОСТ НЕРЕШЕНИМ ОДГОВОРИМА. ПОГЛЕДАЈТЕ СА ПРИЈАТЕЉИМА ВИДЕО СПОТОВЕ И ДОНЕСИТЕ
САМИ ЗАКЉУЧКЕ !
ТРЕĆE OKO - Broj 595 aktuelno izdanje
U arhivama
SFRJ ima mnogo dokaza o poseti vanzemaljaca!
General-major Zvonko Jurjević
Misterija je do današnjih dana čuvana kao najveća vojna
tajna. O pojavi neidentifikovanih letećih objekata na crnogorskom (tada
jugoslovenskom) nebu 1975. godine, konačno je saznala i javnost. U objavljenoj
monografiji posvećenoj najvećoj vazduhoplovnoj jedinici u Crnoj Gori, 172.
avijacijskoj brigadi sa aerodroma Golubovci, objavljeno je i autentično
svedočenje o bliskim susretima sa NLO.
Penzionisani general-major Zvonko Jurjević, jedan od bivših
komandanata RV i PVO JNA, opisao je fascinantan višednevni slučaj pojave NLO
nad južnim delom Crne Gore. Tada je bio komandir 172. puka na aerodromu
Titograd. Neposredno posle novogodišnjih praznika, krenula je serija čudnih
događanja.
- Prilikom izvođenja obuke noćnog letenja, stalno se
pojavljivao NLO – svedoči Jurjević. - Objekat je izgledao kao svetleća kugla
koji se kretala i menjala spektar boja od bele do ljubičaste. Na nebu se
ocrtavao kao svetleće telo, izrazito veće od najsvetlije zvezde. Viđan je samo
tokom noćnih letova, pri vedrom ili oblačnom vremenu, tako da je bio jedino
svetleće telo na nebu osim aviona.
Nije špijun
Svakodnevnim praćenjem uočeno je da je dolazio „niotkuda“,
približno 50 minuta posle uzletanja prvog aviona na noćno letenje. Odjednom bi
se pojavio kao bleštava leteća kugla u rejonu Nikšić — Herceg Novi, na kursu
130-150 stepeni. Uočene brzine objekta su u većini slučajeva bile nešto veće od
brzine aviona u vazduhu (N-60 i J-21), znači oko 600 km/h. Kretao se i znatno
većom ali i manjom brzinom, pa je ponekad izgledalo kao da se ne kreće, već
samo stoji na nebu.
- Radarska stanica na Prevlaci je u manjem broju slučajeva
hvatala na radaru obris misteriozne letilice – navodi general-major Jurjević. -
Ali, u većini slučajeva nije ga imala na ekranu. Pojavu NLO u vazduhu su sve
posade u vazduhu gotovo istovremeno uočavale i obaveštavale kontrolu leta o
njegovom položaju i pravcu kretanja. Dešavalo se da se u vazduhu nađe i po 12
aviona N-60 i da ga sva 24 pilota odmah uoče.
NLO bi lebdeo u vaduhu približno 10 minuta, a potom nestajao.
Svetla bi se na njemu jednostavno ugasila i bilo je nemoguće utvrditi u kom je
pravcu odleteo. Piloti su pisali izveštaje o onome što su videli, kontrolori su
pisali izveštaje, starešine su pisale izveštaje koji su odlazili na stolove
nadređenih oficira. Očevicima su postavljana pitanja, pa su i saslušavani često
uz znatnu dozu nepoverenja. Bilo je brojnih pretpostavki, ali ni za jednu nije
bilo čvršće materijalne podloge.
Pošto su na obuci imali i stranih pilota, pomišljano je da
neko špijunira aktivnosti na vojnom aerodromu i javlja vreme poletanja.
Bezuspešno su pretražene sve prostorije i svi ćoškovi aerodroma. Špijun nije
pronađen. Obavljeni su i proračuni odakle bi objekat mogao da stigne za 50
minuta, leteći različitim brzinama. Jedne subote ili nedelje, komandir 172.
puka je doneo neočekivanu odluku.
Hteo je da vidi šta će se desiti ukoliko za vikend, kada nema
planiranih letova, avioni iznenada polete. Naime, primećeno je da se NLO
pojavljuje jedino ako u vazduhu ima aviona.
- U kasnim popodnevnim časovima pozvao sam tri pilota i
komandira VTC kome sam diskretno rekao da obezbedi minimalni broj tehničara za
opsluživanje četiri aviona J-21 jastreb - priča Jurjević. – Kada smo te večeri
svi stigli na aerodrom, objasnio sam svoj plan i naredio da bez ikakve najave i
radio veze polete dva aviona. Ostalo je samo da vidimo šta će se desiti. Avioni
su poleteli istovremeno - jedan u zonu Nikšić, drugi u zonu Cetinje i tu ostali
da kruže na visini od 3.000 metara. Posle 40 minuta uzletela su druga dva
aviona, da bi smenili svoje kolege u istim zonama. Piloti prva dva aviona bili
su: u zoni Cetinje Đuro Stupar, a u zoni Nikšić Đorđe Stanković. Posle 40
minuta su pozvani da se vrate na aerodrom. Istovremeno su kao njihove zamene
uzleteli komandant puka Zvonko Jurjević u zonu Cetinje, a poručnik Milan Maček
u zonu Nikšić.
Bolje ja njega...
Nisu videli NLO, možda zato što je bilo više nego očigledno
da se avioni prilično besposleno zadržavaju iznad određenih oblasti. NLO se
nije upecao na mamac. Ali samo što se Jurjević popeo na 3.000 metara i tačno 50
minuta nakon poletanja prva dva aviona, iznenada se u rejonu Budve pojavio NLO
u vidu bleštave svetleće kugle.
- Istovremeno me zove pilot Maček iz zone Nikšić radio vezom
i pita: Da li ga vidite? - navodi Jurjević. - Odgovorio sam da vidim, da ostane
u zoni i osmatra. Objekat koji sam video izgledao je kao svetleća kugla koja
menja spektar boja od bele do narandžaste, ali ne menja jačinu svetlosti.
Tada je bio na kursu 310 stepeni i imao je osećaj da se i
objekat tako kreće. Činilo mu se da je NLO od njega udaljen oko 10 km, ali na
nešto manjoj visini. Kako mu je bio tačno preko levog krila, Jurjević je dao
gas 95 posto i oštro zaokrenuo ka objektu.
- Sišao sam na 2.500 m i posle minuta pri brzini oko 600
km/h, vratio se na kurs 310, pri čemu mi je objekat bio ispred vetrobrana –
navodi Jurjević u monografiji 172. avijacijski puk. - Naglo sam skinuo gas na
minimalnu snagu, izvukao vazdušne kočnice i smanjio brzinu na 300 km. Činilo mi
se da se odstojanje od objekta ne menja. Pozvao sam radarsku stanicu na
Prevlaci i operator je konstatovao moj radarski kontakt, ali ispred mene nije
ništa video.
Kada je Jurjević bio iznad Prevlake, upalio je reflektor u
nosu aviona a operator je potvrdio da ga vizuelno vidi. Ali i da ispred njega,
na većem odstojanju, vidi i jako svetio koje se kreće istim kursom. Jurjević
zatim ubrzava na 450 km/h i sa istim odstojanjem leti do Dubrovnika. Tu je NLO
naglo ubrzao, pošao u penjući zaokret ka otvorenom moru i nestao iz
vidokruga...
– Dobro je da ja jurim njega a ne mogu da ga stignem, jer šta
bi bilo da se okrene i on počne da juri mene, a ne mogu da mu pobegnem –
pomislio je Jurjević posle ovog bliskog susreta.
Po sletanju, pilot iz zone Nikšić je rekao da ga je stalno
vizuelno pratio, a videli su ga i svi ljudi sa stajanke dok je bio u rejonu
Budve. Posle svog bliskog susreta sa NLO, Jurjević je napisao izveštaj komandi
RV i PVO. Predložio je da dva aviona mig 21 bez plana i radio veze dolete iz
Batajnice u Titograd, i da mu se stave na raspolaganje.
Već posle dva dana, avionom JAT-a je na aerodrom Titograd
stigao inženjer Milivoje Jugin, koga je poslala komanda RV i PVO. U kancelariji
komandira 172. puka je formirana stručna grupa na čelu sa Juginom.
Neću da ga vidim
Jurjević je sve članove upoznao sa dotadašnim događanjima
vaezanim za pojavu nepoznate letilice i izneo im plan za sledeću noć.
Dogovoreno je da oni sa pitomcima izvode normalnu letačku obuku a da se, u
trenutku kada se pojavi NLO, na njegovo znak svi avioni spuste na visinu od 500
m iznad tla i započnu sletanje najkraćim putem.
Dva aviona mig 21 bi odmah krenula u presretanje. Po planu
obuke, trebalo je da se uvežba grupno letenje u parovima na maršruti
Bioče-Nikšić-Herceg Novi-Petrovac-Tuzi-Bioče, uz promenu uloga vođa-pratilac,
pa još jedan krug. Letelo se na visini od 2.500 metara, sa šest parova u lancu.
Parovi su redom poletali i rasporedili se na različitim
mestima duž navede maršrute. Posle 50 minuta, kada se prvi par aviona pripremao
za sletanje, NLO se pojavio u sredini prostora oivičenog pomenutom maršrutom.
- Sve posade su ga videle i javile u kom pravcu ga vide –
kaže Jurjević. - NLO se pojavio negde između Cetinja i Danilovgrada, i to na
istoj visini kao i avioni u vazduhu u kursu prema aerodromu, kao da će i on na
sletanje. Dao sam preko radija ugovoreni signal, avioni su pošli na sletanje,
par migova je poleteo, a kada je NLO krenuo u pravcu Prevlake, posade su ga
odmah vizuelno otkrile.
Piloti migova tada dodaju gas, kreću maksimalnom brzinom za
NLO koji je već od Prevlake leteo ka otvorenom moru, ali razmak između
progonitelja i plena ostaje uvek isti. Migovi čak daju i dopunsko sagorevanje,
ali ne smanjuju odstojanje. Radarska stanica vidi naše avione ali i NLO, kome
beleže brzinu od 1.700 km/h. A onda radar naprasno očitava NLO iza aviona, kako
leti brzinom oko 80 km!
- Migovi skidaju forsaž, a kako sam po radio vezi zaključio
da su piloti vidno zbunjeni i uzbuđni, naređujem da prekinu let – svedoči
Jurjević. - NLO je nestao, a Jugin je prokomentarisao da ne postoji
ovozemaljska letelica koja ima ovakav raspon brzina, a koje ostvari u tako
kratkom vremenu. Ništa konkretno nismo zaključili.
Potom su napisali izveštaj komandi RV i PVO. Igra mačke i
miša borbenih pilota JNA i NLO trajala je čitavih 15 dana. Počeli su da se
ispoljavaju i skriveni strahovi, naročito kod pitomaca, a sa drugih aerodroma
su ih zvale kolege i pitali šta to jure. Neki su podrugljivo, ili u šali,
komentarisali da jure veštice.
Komandant Zvonko Jurjević je zaključio da je nemoguće
utvrditi o kakvom se tipu letilice radi niti šta je njen cilj, ali da NLO
očigledno nema neprijateljske namere. Naredio je pilotima da nastave sa obukom
i da više ne obraćaju pažnju na pojavu svetleće kugle na nebu. Jedino da mu
odmah jave kada je ugledaju.
Sledeće noćno letenje je otpočelo kao i obično, avioni su
odlazili i dolazili na stajanku. Odjednom, u uobičajeno vreme, u rejonu Ceva
pojavio se NLO sa već viđenim karakteristikama. Svi koji su bili na stajanci
aviona su ga ugledali i glasno komentarisali.
- Gledao sam ga, iako sam se ponašao nezainteresovano –
potvrdio je Jurjević. - NLO se kretao prema aerodromu, a uočile su ga i posade
aviona u vazduhu. Pilotima na stajanci sam tvrdio na ništa ne vidim, dok mi
komandir eskadrile nije prišao i rekao da NLO vidi 100 ljudi na stajanci!
Odgovorio sam glasno da ništa ne vidim, jer neću da vidim i da prestanu sa
komentarima. A NLO je po dolasku iznad aerodroma ugasio svetla i nestao...
M. Ristović
"Naivni"
Jugin?
Slučajno sam 1997. susreo inženjera Milivoja Jugina u
Beogradu - navodi penzionisani general-major. - U kratkom razgovoru sa njim
izrazio sam želju da se slučaj proanalizira na nekom stručnom nivou, ali on
nije pokazao neko interesovanje. Rekao mi je da misli da su u pitanju bili baloni
sa komandama, gde se motori uključe pri približavanju letilice u vazduhu i on
se tada se udaljava.
General Jurjević piše i da ostaju mnoga nejasna pitanja.
Odakle balon u 1975. godini sa takvim letačkim mogućnostima i manevarskim
osobinama, kakvih nema ni dan danas? Zašto se pojavljivao samo noću i uvek 50
minuta posle početka letenja, iako je vreme početka menjano? Zašto je iznenada
prestao sa pojavljivanjem, iako se i dalje izvodila noćna obuka? Zašto je
nekada imao odraz na radaru, a nekada ne?
Nešto je pratilo foker!
Kada je u dva sata noću zazvonio telefon u stanu načelnika
Kontrole letenja Uprave za civilno vazduhoplovstvo SFR Jugoslavije Zlatka
Vereša - to je samo moglo da znači da se radi o nečemu izuzetno ozbiljnom
Te noći, Zlatka Vereša su probudili, jer je jedan naš
transportni avion bio pod pratnjom užarene lopte od trenutka kada je napustio
zagrebački i prešao u vazušni prostor beogradske Oblasne kontrole. Iznad
Slavonskog broda, gde je bila granica na kojoj se smenjuju srpski i hrvatski
kontrolori, prolazi 18. meridijan koji ih razdvaja. U trenutku kada je
beogradski kontrolor preuzeo letelicu pored nje se nalazila užarena lopta koja
je letela paralelno s njom, istovremeno emitujući jaku svetlost. Priča se odvija
u elisomlaznom avionu foker frendšip zagrebačke „Pan Adrije“. To je bila
letelica za prevoz pošte na relaciji Zagreb-Beograd-Skoplje, ali je imala i
dodatna mesta
za desetak putnika. Osim posade, u avionu je bilo šest
putnika. Kako nam je ispričao Zlatko Vereš, u trenutku kada je obavljeno
preuzimanje vođenja aviona iz jedne oblasne kontrole u drugu, kapetan letelice
javio se radio vezom beogradskom kontroloru rečima: „Imamo jako svetlo sa leve
strane koje nas prati. Blještavo je, pa ne mogu da vidim konture letelice.“ -
Naprava koja je pratila avion emitovala je izuzetnu svetlost – govori nam
Vereš. - Sve vreme pilot je održavao radio vezu sa oblasnom kontrolom, a
putnici su prešli na levu stranu aviona da gledaju neočekivani i neobjašnjiv
prizor. Kontrolor letenja podgrejao je atmosferu dok je posmatrao ekran isped
sebe. Samo me je pogledao i glasno rekao: „Imam i ja dva odraza na ekranu!“
Lično sam ga video
U tom trenutku, civilnu kontrolu letenja pozvao je Vojni
operativni centar iz Banovaca. Iako su radarske službe bile bazirane na dva
različita sistema, pitanje koje su postavili kolegama iz civilne kontrole bilo
je direktno i nedvosmisleno: „Imate li na radaru još neki objekat pored “Pan
Adrije„? Mi vidimo još nešto!“ Ovaj let trajao je punih 35 minuta, s tim da je
nepoznati objekat u jednom trenutku prešao da leti sa desne strane aviona.
- Zbog blještave svetlosti pilot nije mogao da utvrdi
udaljenost letelice koja ga je pratila - objašnjava dalje Vereš.
- Na radaru, ona je bila udaljena najviše 900 metara. Kada je
došao do Sremske Mitrovice, pilot je tražio dozvolu za poniranje kako bi sleteo
u Beograd. Pratilac se nije odvajao od njega ni posle promene visine leta.
Uporno je leteo istom brzinom i na istoj visini kao i „foker“.
Tek kada je krenuo u završno prilaženje, na udaljenosti nešto
manjoj od dva kilometra posle Krnješevaca, svetleći objekat se odvojio od našeg
aviona koji se spremao za sletanje. Izgledalo je da je čudnovata nebeska
epizoda završena. Posada se primirila, putnici takođe, počele su prve razmene
nešto opuštenijih pogleda. Niko nije ni naslutio da priča ima nastavak... „
- Foker se bezbedno, rutinski prizemljio, ali više niko nije
gledao u njega, već u nebo - nastavlja priču Vereš. - Tamo se odvijao neobičan
fenomen. Pratilac našeg aviona lebdeo je u vazduhu, negde između Batajnice i
Surčina, nešto bliže vojnom aerodromu. Isto, snažno svetlo, sada se videlo i sa
zemlje. Vojni radari su u tom trenutku bili hendikepirani, jer su bili
proizvedeni tako da ne prate objekat koji se na toj visini kreće brzinom manjom
od 90 km na čas. A „naš“ posetilac se „zakucao“ za nebo, potpuno nepomičan.
Iznenađen ovakvom pojavom, dežurni oficir za navođenje presretača na cilj
naredio je da polete dve posade naših „sejbrova“, tadašnjih vojnih lovaca. Međutim,
radar nije bio od pomoći, pa im elektronsko noćno navođenje nije dalo tačne
podatke, pošto je cilj stajao i nakon pet okretaja radarske antene bio je
prebrisan na radarskom pokazivaču. Jedino u šta su bili sigurni piloti, ali i
vojni i civilni kontrolori letenja, jeste da se iznad njih nalazi potpuno
nepoznat leteći objekat, koji je bio podjednaka tajna svima njima.
- Ne prepričavam vam nešto što nisam lično video - izričit je
Vereš. – I mi, iz kontrole, izašli smo na balkon. U oblaku smo jasno ugledali
jako blještavilo. Osećaj je bio krajnje neobičan.
Između dva radarska
snopa
Vojni „Sejbrovi“ su krenuli ka objektu, ali nisu mogli da
dosegnu njegovu visinu, jer su, otprilike negde ispod njega, imali snažno
ometanje radio veze i osim šuštanja u slušalicama nisu čuli više ništa. To
prilikom noćnog leta nije bio nimalo prijatan osećaj. Po ustaljenoj proceduri,
nastavili su da lete na istoj visini do Kovina, kada je radio veza najzad
uspostavljena, a dežurni oficir za navođenje ih je brzim i izričitim naređenjem
vratio na aerodrom. Svetlo je nestalo iz oblaka, a pratilac se najzad izgubio.
„Ovog puta poseta nepoznatih gostiju zaista je okončana“. Ovo je bila druga
pogrešna misao onih koji su te nezaboravne noći bili svedoci čudnog nebeskog
događaja na aerodromu pored Beograda. Posada „fokera“, našeg junaka s početka
priče, u međuvremenu je uradila sve ono što je spadalo u red uobičajene
procedure. Istovarena je pošta, iskrcani putnici, a uzeli su novi teret za
Skoplje, kao i dvoje kasnih noćnih putnika koji su se uputili ka glavnom gradu
Makedonije. Sasvim osnovano, posle ovako burnog prvog dela leta, posada je
verovala da će joj makar drugi deo biti miran, baš kao što je bila i noć. Ne
lezi vraže, svega je bilo samo ne mira...
- Kada je „foker“, posle poletanja bio iznad avalskog mesta
Zuce, opet se pojavio isti pratilac - nastavlja priču naš sagovornik. - Na
potpuno identičan način priča je nastavljena. I tada se događa još jedna
neverovatna epizoda. Šef smene u kontroli letenja upitao je kapetana da li hoće
da ga okrene prema nepoznatoj letelici (!?). Valjda je grozničava radoznalost
pobedila
obojicu, jer je kapetan kao iz puške odgovorio: „Hoću!“
Usledila je instrukcija: „Hajde ulevo za 180 stepeni!“
Samo taj deo večeri predstavljao je spektakularnu priču o
ljudskoj psihologiji, radoznalosti koja čoveka može da opsedne. Neverovatan je
bio zahtev pilota koji kaže: „Ma, daj da se okrenem, da ga vidim!“ „Foker
frendšip“ je avion koji je u nosu imao radar, doduše ne velike snage, jer je
bio namenjen prvenstveno lociranju opasnih oblaka na mogućoj putanji. Ipak,
pilot ga je uključio i video cilj koji mu ide pravo u nos!
- Tada sam viknuo šefu smene da odmah okrene avion nazad -
seća se Vereš. - Avion se vratio na traženu putanju prema Skoplju, a pratilac
se neumoljivo zalepio za njega, kao i pre toga. Leteli su tako, u paru, i sve
je potrajalo dok „foker“ nije stigao iznad Topole.
Tada je gost rešio da okonča posetu. Naglo, kao što je i
došao. Kako se seća Vereš, nije bilo moguće ispratiti brzinu odlaska neobičnog
posetioca. Nestao je vertikalno, munjevitim manevrom. Između dva okreta
radarskog snopa, za samo desetak sekundi, on se potpuno izgubio sa ekrana. A
domet radara bio je 250 kilometara!
Nije nam ovu priču ispripovedao bilo ko. Mnogi ugledni
vazduhoplovci prokomentarisaće je rečima: „Hej, ovo je rekao, ni manje ni više
nego legendarni Zlatko Vereš!“
A njemu u ovoj branši svi veruju.
Zlatko Vereš rođen je 1935. godine, a još kao gimnazijalac
počeo je da se bavi jedriličarstvom. Bio je pilot RV i PVO, a zatim je kao
profesionalni pilot prešao u civilno vazduhoplovstvo. Paralelno je radio i u
kontroli letenja, da bi specijalizaciju okončao 1967. godine u SAD, Francuskoj
i Velikoj Britaniji. Iste godine imenovan je za načelnika jugoslovenske
Kontrole letenja. Smatraju ga kreatorom modernog sistema jugoslovenske kontrole
letenja. Kao pilot u rezervi učestvovao je u snimanju filmova „Bitka na
Neretvi“ i „Partizanska eskadrila“. Od 1974. godine je u Oklahoma Sitiju
specijalizovao uzroke nesreća u civilnom vazduhoplovstvu i bio je predsednik
Komisije za udese u više od 200 slučajeva.
Bliski susret Trifka
Radete
Potpukovnik avijacije u penziji Trifko Radeta svedoči kako je
sa nastavnikom u „galebu“ iznad Cresa, 1985. video objekat cilindričnog oblika
Nikada do sada i nikom nije govorio, niti pisao o misteriji
iznad severnog Jadrana, bliskom susretu sa neidentifikovanim letećim objektom
(NLO). Posle 26 godina ćutanja, potpukovnik avijacije u penziji, pilot Trifko
Radeta (47) prvi put je javno posvedočio o susretu aviona JNA sa „letećim
tanjirom“.
Ovaj misteriozni dogašaj se odigrao početkom 1985. godine.
Tada je Radeta, kao pitomac treće godine zadarske Vojne vazduhoplovne akademije
boravio na aerodromu Pula, koji je važio za najbolji centar za praćenje i
navođenje aviona u nepovoljnim meteo uslovima.
- Jednog dana, rano popodne, bio sam u kabini aviona „galeb“
(N-60) sa legendarnim nastavnikom letenja Mitom zvanim Dolar – priča Radeta. -
Uvežbavali smo figurno letenje i vađenje iz nepravilnih položaja pod kalotom, u
zoni vizuelnog letenja Rab, na visinama od 2.500 do 4.500 metara. Dan je bio
prelep za letenje, bez ijednog oblačka, sa vidljivošću preko deset kilometara.
Potpukovnik avijacije u penziji svedoči da se ubrzo oformio
lanac, i avioni su jedan za drugim poletali i odlazili ka svojim zonama. Let je
tekao bez ikakvog problema, kaže Radeta, dok u pewawu ka zoni u traverzi Cresa
nije primetio leteći objekat, cilindričnog oblika cigarete i boje aluminijuma.
- Procenio sam da je bio dužine do 20, a širine do četiri
metra – predočava nekadašši vojni pilot. - Nastavnik u drugoj kabini, koga sam
obavestio o objektu, preuzeo je komande i doveo avion u poziciju da i sam može
dobro da vidi čudnu letilicu. Objekat je leteo brzinom ne većom od 100 km na
sat, na visini oko 1.500 metara i na obodu naše i zone Krk.
Odmah po viđenju, nastavnik je obavestio aerodromsku kontrolu
letenja u Puli da provere da li u zoni letenja ima i nekih nema drugih
letelica. Istovremeno, priča Radeta, upozorili su kolege koji su se nalazili na
pravcu kretanja objekta da ne idu ispod visina rada u zoni, kako ne bi došlo do
sudara.
- Ne skidajući pogled sa ovog objekta i konstantno mu se
približavajući, doživeli smo veliko iznenađenje - tvrdi Radeta - Odjednom je
ubrzao let neverovatnom brzinom, da bi za pet-šest sekundi izašao iz vazdušnog
prostora SFRJ, na poziciji Trsta. Tek po izlasku NLO iz našeg vazdušnog
prostora, sa „debelim zakašnjenjem“, od aerodromske kontrole letenja obavešteni
smo da u dotičnoj zoni nema drugih letelica.
Kako kaže, sa aerodroma u Puli javio se i dežurni za radarsko
navođenje, specijalista u ovom poslu, koji im je uzbuđen rekao da na nebu iznad
severnog Jadrana nema ni jednog drugog letećeg objekta, osim njihovih aviona.
Po sletanju na aerodorom, pitomci su komentarisali ovaj
događaj, a nastavnici su se povukli u svoje prostorije.
– Najmanje osam pilota je učestvovalo u ovome viđenju, o kome
se do sada nije javno govorilo – veli Radeta. - Niko nam nije naredio da
ćutimo, ali je bio prisutan strah da te na redovnim lekarskim pregledima na VMA
proglase nesposobnim za dalju službu. A to bi bio isuviše veliki rizik, da se
tolike godine odricanja, truda i učenja bace u vodu zbog nečega što nije nikome
škodilo, niti ugrozilo bezbednost letenja.
A posle Trifka Radete, nedavno se javno oglasio i Dragutin
Prepušt iz Pule, koji je i sam dva puta doživeo neobične susrete na nebu krajem
osamdesetih. On je za hrvatski „Jutarnji list” posvedočio da je kao kao
nastavnik u avionu „galeb” jedne letnje noći s učenikom krenuo prema Zadru.
Vežba je bila standardna i namenjena iskusnijim učenicima, koji su bili na
korak od toga da postanu profesionalni piloti. Rutu bi prelazili nekoliko puta
iste noći - od Pule preko Opatije do Bakanjca kod Zadra, pa nagli okret nazad.
Za vreme trećeg leta, negde oko ponoći 1987, baš kod Bakanjca
počeo je haos.
- Noć je bila zvezdana, a let ugodan, pa sam se opustio i
preko komandne ploče nadzirao svog učenika kojem je dobro išlo - priča Prepušt.
U jednom trenutku učenik mu se uzbuđeno obratio.
- Šta je ovo s naše leve strane? - pitao je.
Prepušt je podigao pogled i ugledao neverovatan prizor. Pred
njim je na udaljenosti od pedesetak metara bila narandžasta elipsa koja se
kretala u smeru njegovog aviona. “Galeb” je u tom trenutku bio na visini od 3.600
metara, a nastavnik je procenio da se objekat kretao brzinom od oko 900
kilometara na sat.
Naglo su skrenuli jer je prva logična pomisao bila da je reč
o nekoj letelici, pa je najvažnije bilo izbeći sudar. “Galeb” je tada pao na
visinu ispod 3.000 metara, tako da je Prepušt gledao u dno elipse. Ona je tada
svetlela crvenom bojom. Odmah je stupio u kontakt s kontrolom leta u Zagrebu.
- Nema nikoga, sam si - rekli su mu kontrolori.
Prepušt je tražio dodatnu proveru, međutim do kraja večeri ni
Ljubljana, ni Zagreb, ni Beograd na vojnim radarima nisu primetili druge
letelice pokraj njihove.
Kontrolor s Briona mu je rekao:
- Vidim ga okom, nisi poludeo, ali na radaru ga stvarno nema.
Nastavnik je učeniku rekao da nikome ne prijavljuje šta je
video da im se ne bi svi smejali jer je pomislio da je možda reč o iluziji.
Međutim, u trenutku kad su sletali u Pulu, već su ih čekali istražitelji koji
su ih odvojili u posebne sobe i tražili od njih da napišu izveštaj.
- Opisali smo šta smo videli, ali nikad više niko nije
pomenuo te izveštaje. Jedan iskusni kolega mi je rekao da nema pilota koji je
odradio više od 200 sati leta a da barem jednom nije imao slično iskustvo -
ispričao je Prepušt za „Jutarnji list".
On dodaje da ne tvrdi da je imao kontakt s vanzemaljcima.
- Reč je o NLO-u, to je zaista nepoznati objekt, ali sam sebi
objasnio da je reč o elektromagnetnim, nazovimo ih, oblacima ili grupama koje
ostaju kao trag iza svakog aviona. To mi je jedino moguće objašnjenje - kaže
Prepušt.
On objašnjava da se u jednom trenutku ohrabrio, pa je pokušao
da prati objekat, ali je on promenio smer pod uglom od 90 stepeni, što pri tim
brzinama ne može nijedna letelica koju su proizveli ljudi.
- Iskustvo nije bilo prijatno. Osećao sam se bespomoćno jer
nisam znao s čim sam se susreo - kaže bivši nastavnik.
Naredili da obore NLO!
Radeta se prisetio i svog prvog susreta sa NLO 1986. godine u
okolini Zadra.
- Imali smo noćni let i tom prilikom nekoliko pilota je
uočilo letelicu i svetlost koja se bukvalno igrala s nama – veli potpukovnik
avijacije u penziji. - Kretala se iznad, pa ispod nas, levo, desno, da bi na
kraju nestala. Vojni radari nisu mogli da identifikuju objekat, a nama je ubrzo
stiglo naređenje da stignemo letelicu i oborimo je. Međutim, nismo uspeli da je
stignemo.
Posle završene Vojne vazduhoplovne akademije, Trifko Radeta
je do 2002, kao pilot borbene avijacije, službovao na aerodromima Mostar,
Zadar, Pula, Podgorica, Niš i Kraljevo. Do penzionisanja, 2006. radio je u
Komandi Vazduhoplovnih snaga Srbije, a iste godine je diplomirao na Mašinskom
fakultetu u Nišu.
Vrhunska tajna
Zbog čega se Josip Broz Tito energično protivio otvaranju
vatre na neidentifikovane leteće objekte? Zvanično, NLO-a nad nebom bivše SFRJ nikada nije bilo. Ali je
ostalo zabeleženo da su u sukobu sa neidentifikovanim letećim objektom nestala
dva borbena miga JNA, dva ratna aviona susedne nam Mađarske i sva četiri
pilota. I da je mladi poručnik Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva video
podvodni grad vanzemaljaca. Da li je jugoslovenska vojska tajno proučavala ovaj
fenomen i uspešno zataškala istinu?
Bilo je to daleke 1969. godine, 30. avgusta, na Brionima,
negde oko osam sati uveče. Sam posao bio je dosadan - izuzev nekoliko civilnih
aviona dnevno, ništa nije letelo iznad zaštićene zone. Tu vrstu zaštite Tito
inače nikada nije ni tražio, već su mu je drugi nametali, u maniru klasičnog
poltronstva.
Major Janda, koji je veoma retko pio a nikada na dužnosti,
bio je ne malo iznenađen kada se na radarskom ekranu niotkuda pojavio krupan
cilj. Proverio je sa Bihaćem i Zadrom, ali nikakve aktivnosti nije bilo.
Oblasna kontrola letenja u Zagrebu nije imala nikakav prelet ni blizu, a
Italijani su potvrdili da ništa slično ne leti iznad Jadranskog mora.
Prema Brionima
Visinski radari koji su odmah aktivirani nisu mogli da
izračunaju visinu, pa je Janda pomislio da je, ipak, možda samo u pitanju
satelit. Međutim, ukoliko je to bilo tačno onda je to moro biti satelit
neverovatne zapremine. Major Janda je osetio da će se nešto strašno dogoditi i
upravo zbog tog straha naredio je uzbunu na celokupnom području.
Sledećih dvadesetak minuta cilj se i dalje nalazio na ekranu,
ali kao da se nije pomerao. Kada je dobio informaciju izrečenu paničnim glasom
da se objakat spušta, major je izleteo na toranj. Mladi kontrolor je
izbezumljeno buljio u NLO koji je sada lebdeo na nekih trista metara iznad
Pulskog aerodroma, i totalno sluđen, nije reagovao na pitanja majora Jande. Sam
major je priznao da uopšte nije znao šta treba da preduzme.
Po njegovoj proceni, objekat je izgledao kao nevešto
napravljena cigara: kupaste glave i trupa koji se, poput blagog trougla širio
do kraja. Rep je bio oštro presečen. Prečnik “glave” bio je oko dvadeset
metara, a širina trupa, koja se stalno uvećavala, na “repu” je bila blizu sto
metara. Dužina “cigare” bila je najmanje tri strotine metara!
Na tom telu nije bilo karakterističnih svetala, ali je zato
bilo na stotine sitnih, magličastih “svetiljki”. Mada se nije čuo zvuk, osećala
se vibracija, a rastinje na aerodromu se povijalo. Srećom, civilni avioni su
već odavno uzleteli, pa je na aerodromu bilo malo dežurnih civila. Svi su
istrčali na platformu očekujući nekakav kontakt. U letelici nije bilo nikoga,
mada je Janda u to sumnjao, i nije bilo nagoveštaja da posetioci bilo šta
nameravaju da preduzmu u vezi sa prisutnim ljudima.
Tada je iz najbliže protivavionske jedinice ispaljena raketa
na cilj. Raketa je udarila u NLO i rasprsnula se, a da mu nije nanela bilo
kakvu štetu. Major Janda se sjurio u komandnu salu i smesta naredio da prekinu
sa uzaludnom paljbom – samo bi još nesrećnih civila stradalo od posledica pada
rakete, jer su dve osobe ionako već povređene.
Kontrolor sa tornja je izvestio majora, a i on je to na svom
ekranu lako uočio, da je NLO krenuo prema Brionima. Major Janda je naredio da
uzlete dva dežurna aviona, i da se predsednik Tito odmah obavesti.
Tito je, međutim, NLO već video i nije želeo da se povuče u
sklonište. Po njegovom mišljenju, tako se to tada pričalo, sve je to masovna
opsena i, u svakom slučaju, nije ništa opasno. Dva miga 21 su i vizuelno uočili
NLO i prišli mu na svega nekoliko stotina metara.
To je bila neverovatna situacija: Tito ih gleda svojim
dvogledom, oni njega osmatraju sa možda 500 metara visine, lebdeći direktno
iznad njega, obezbeđenje oko Tita ne zna šta da preduzme, generali izdaju
naređenja da se “neprijatelj” obori, lovci se ne usuđuju da otvore vatru da ne
bi, ne daj bože, povredili predsednika, već samo obleću oko NLO-a kao osice.
Fotografije poslate u
SAD i Rusiju
Velika trouglasta cigara lebdi i dalje u vazduhu i ne mrda.
Sve to traje dobrih 5-6 minuta i major Janda konačno preuzima odgovornost i
naređuje lovcima da uljeza oteraju. Naređenje je bilo da ne pucaju u njega već
samo da ispale projektile upozorenja. Naređenje je ispunjeno i NLO se ponovo,
veoma sporo, odlučuje na uzmak. Kreće se prema Italiji i sve liči na kako-tako
završenu priču. Lovci ga prate prema granici na otvorenom moru i još jedanput
ispaljuju opominjuće hice.
Major Janda je sa ekipom u bunkeru, a mnogi, uključujući i
Tita, to gledaju sopstvenim očima: NLO uspeva da privuče naša dva miga. Vođa
patrole panično izveštava da ne komande aviona ne reaguju više i veza se
prekida u momentu kada se ciljevi spajaju - NLO i dva aviona. Tada, munjevitim
ubrzanjem od čak pet maha - po proceni stručnjaka na aerodromu, NLO leti prema
Italiji da bi, neposredno pred njenom obalom, jednostavno nestao sa ekrana
radara. Nestali su i avioni.
Momentalne konsultacije sa Italijanima ne donose ništa novo.
I oni su videli veliki, neidentifikovani cilj, ali se i njima izgubio sa
radara. Kasnije su pretražili svoj deo mora ali nikada, mada je trenutak
nestanka naših borbenih aviona precizno geografski određen, nigde nije pronađen
ni najmanji njihov delić. Major Janda je bio prisiljen da napiše veliki broj
izveštaja, objašnjenja i izjašnjenja i zamalo nije poslat na vojni sud zbog
pogibije - nestanka dvojice pilota.
Jandi je rečeno da je Tito osudio pokušaj napada na NLO, da
je po njegovom mišljenju to bilo suludo. Iako se i kasnije događalo da naši
nekontrolisano otvaraju vatru, ostalo je upamćeno da je on bio energično protiv
toga.
Uostalom, to mu nije bio ni prvi ni poslednji susret sa
NLO-om i sigurno je negde ostalo zapisano šta je Tito stvarno mislio o tim
fenomenima. Postoje i fotografije ovih NLO, a kopije su poslate Rusima i
Amerikancima.
Trka za „tanjirom“
Iznad Sarajeva je početkom septembra 1976. primećen NLO. Prvo
pilot Lufthanse, pa Svisera, i na kraju kapetan Aviogeneksovog tupoljeva su
potpuno istim rečima opisali objekat koji su gledali svojim očima. Bio je
sličan čigri, relativno malih razmera i, što je najinteresantnije, sa crvenim i
zelenim rotirajućim svetlima. Leteo je stalnim rotiranjem, ali i u cik-cak
linijama.
Letilica je prilazila blizu pomenutim avionima ali im nije
ugrožavala let. Nijedan pilot nije primetio nikakav znak da u tom objektu
postoji posada, iako je manevrisanje bilo bezbedno i sinhronizovano.
Kontrola letenja je obavestila odgovarajuće vojne organe i
dva borbena aviona su smesta uzletela sa najbližeg vojnog aerodroma. Vrlo brzo
su se migovi JNA približili neidentifikovanom letećem objektu. Pošto su
razgovarali na posebnom, zaštićenom kanalu, nije poznato kakav su izveštaj
slali. Ali su ga fotografisali. Zbog lepog vremena je sasvim verovatno da su
snimci dobro ispali.
U svakom slučaju, ono što se pojavilo na radarskom ekranu
bilo je impresivno. NLO koji je tako slobodno obletao oko civilnih aviona,
spazivši svoje nove pratioce menja način manevrisanja. Povećava brzinu i
usmerava se prema Banja Luci.
Migovi ga prate, ali očigledno ne otvaraju vatru. Ima i tu
određene logike. Ukoliko NLO, bez obzira na poreklo, ima oko sebe zaštitni
omotač, ispaljena raketa se može odbiti, rasprsnuti, može pogoditi naše avione
ili nekontrolisano skrenuti na neki cilj na zemlji.
Postoji, naravno, mogućnost da su naši avioni otvorili i vatru,
ali to na radarskim ekranima nije moglo da se vidi. U svakom slučaju bilo je
fascinantno posmatrati tu trku - taman kada bi migovi dostigli NLO, on bi
odjedanput ubrzao. U blizini Banja Luke je skrenuo prema Slavonskom Brodu i
zatim prema Mađarskoj.
Mađari imaju običaj da uvek drže par borbenih aviona u
vazduhu, i to najčešće iznad Balatona. Ta praksa je uvedena stoga što gotovo
svako može da preleti Mađarsku u pravcu sever-jug i obratno, pre nego što
njihovi avioni uspeju da polete. Raketiranje sa zemlje je nešto drugo, ali tu
ipak postoji krupan problem tačne identifikacije cilja.
Dva mađarska ratna aviona su krenula prema svojoj granici, da
dočekaju nezvane goste. Naši avioni su odustali od dalje trke, postigavši
glavni cilj, a to je proterivanje neprijatelja sa naše teritorije, i NLO je
ušao u vazdušni prostor Mađarske. Kontrolor letenja na odgovarajućem sektoru je
pozvao Budimpeštu direktnom vezom i dao poziciju tajanstvenog objekta
naglasivši da je u pitanju NLO. Mađarski avioni u očigledno imali zadatak da
taj objekat unište po svaku cenu, pa su se prestrojili i pokušali da opkole
cilj.
Na radarskom ekranu, posle nekoliko sekundi, sva tri cilja su
se stopila. Sledeće što je viđeno, bili su oštri obrisi jednog jedinog cilja,
ali cilja čija je brzina bila bar pet puta brža od zvuka. NLO je očigledno
odlučio da se više ne zamajava sa lovcima i dodao gas. Već sledećeg minuta je u
kontroli letenja bilo drugačijih problema i incident je je “prepušten
zaboravu”.
Iznad Zagreba
Početkom novembra 1979. godine bilo je više viđenja NLO-a
između Kostajnice i Zagreba. Mnogi kapetani JAT-ovih aviona su to preko radio
veze i prijavljivali, iako su opisi bili različiti. Ponešto je čak procurilo i
u štampu, mada u senzacionalističkoj verziji. Nekoliko podrugljivih komentara
tadašnjih naučnika je uvredilo pilote očevidce, pa je dalji kontakt sa štampom
prekinut.
Niko se ozbiljan, uostalom nije zainteresovao za događaje
koji su na radarskim ekranima zaista bili zabeleženi, što je, ako ništa drugo,
dokaz da nepoznate letilice nisu plod fantazije već objekti od metala. Ali,
propaganda vlasti tadašnjeg vremena je učinila svoje.
Tokom nekoliko dana je dolazilo do čestih otkaza
radionavigacionih uređaja i vrlo čestih prekida na radio vezi između kontrole
letenja i aviona. Kapetani aviona su se žalili na prekid veza ili na krčanje i
prigušenje zvuka, na otkazivanje navigacionih uređaja, pa čak i kvarove na
motorima.
Jedan od tih slučajeva je bio izrazito dramatičan. Redovan
avion na relaciji Beograd - Zagreb je već bio u početnoj fazi prilaza Zagrebu,
kada je kapetan kontroli leta ljutito prijavio ugrožavanje. Tada je i kontrolor
primetio na radarau da postoji drugi cilj u blizini, iako nije imao nikakav
podatak o da bi bilo ko tu mogao i smeo da bude.
Kapetan je opisao da vidi letilicu u obliku izdužene cigare,
potpuno neosvetljenu, normalnog načina letenja. Tada kao da je shvatio šta se
dešava pa je zatražio dozvolu za manevar izbegavanja. U nekoliko „cik-cak“
poteza je pokušao da se otrese pratioca, ali to nije išlo. “Cigara” se gotovo
prilepila uz njega, prateći ga u stopu. Tada je prednji deo letilice zasjao
snažnom ljubičastom svetlošću, i istog trenutka su svi uređaji u pilotskoj
kabini otkazali.
Pokazivači su svi do jednog pokazivali neverovatne i pogrešne
podatke. Jedino je funkcionisala još radio-veza, prosto kao da je to namerno
urađeno, a kapetan je usplahireno objašnjavao šta se događa. Meteorološka
situacija je bila vrlo složena i kontrolor letenja se namučio dajući smušena
uputstva za sletanje, koja su zvučala ovako: “hajde malo levo dok se ne pogodi
potrebni kurs, pa hajde malo i polako dole dok se ne pogodi ugao poniranja”. Na
oko dva kilometra od početka, kapetan je ugledao pistu i bezbedno spustio
avion.
NLO se tek tada udaljio, kao da je želeo da se uveri da će
sletanje proći bez problema. Na zemlji, svi uređaji u avionu su radili normalno
i mehaničari nisu pronašli nikakav kvar.
Grad ispod vode
Daleke 1970. godine desio se čudan i gotovo neverovatan
događaj. Mladi poručnik je poleteo iz Zadra na rutinski let. Leteo je duž
obale, prema Lošinju. Bio je na vezi sa oblasnom kontrolom letenja Zagreb,
odakle ga je vodio iskusni major, bivši pilot. Na relativno mirno obaveštenje
pilota da su motori stali, kontrolor letenja je utvrdio položaj aviona i o tome
obavestio svoje kolege. Usledilo je nekoliko konkretnih naredbi koje su imale
za cilj da eventualno ponovo aktiviraju motore. To nije dalo rezultate, pa je
avion počeo da gubi na visini. Kontrolor letenja je naredio mladom poručniku da
se katapultira i napusti avion.
Poznato je da je velika šteta izgubiti borbeni avion, ali da
je mnogo važniji čovek i da pilote uvek treba spašavati. Obično se očekuje,
pogotovo kada je data izričita naredba, da pilot aktivira katapult i da se
spasi iskakanjem. Mladi poručnik to nije želeo, rekao je da će pokušati da
spase avion. Služba kontrole letenja je javila poziciju aviona koji pada
nadležnim vojnim službama. Akcija traganja i spašavanja pilota počela je i pre
nego što je avion stvarno pao.
U zagrebačkoj kontroli letanja je stari major molio mladog
poručnika da napusti avion i da se spase. Tada, počinje neverovatna odiseja.
Pilot javlja da je pao u more i da lagano tone. Na radarskom ekranu više nije
bilo cilja i major je sa mukom zadržavao suze. Najčudnije je bilo što je radio
veza još funkcionisala, iako je jačina bila smanjena.
Iako svestan da zbog pritiska vode na kabinu više ne može da
napusti avion koji tone, poručnik je ipak zadržao prisebnost. Opisao je kako
izgleda u moru, čak je zvučao kao dečak koji otkriva nešto novo. A otkrio je
neverovatne stvari. Prvo, video je grad ispod vode.
Opisao je visoke, bele okrugle građevine, građene u
koncentričnim krugovima. Centralni trg je izgledao kao stari amfiteatar, a
video je i neke tamno braon, niske građevine romboidnog oblika. Rekao je da sve
liči na geometrijske figure, ali da ne vidi ništa živo. Nema ni riba, rekao je.
Čitavo to vreme njegov glas je postajao sve tiši i tiši. U
poslednjoj rečenici koju su čuli u kontroli letenja poručnik je pomenuo da vidi
podvodni brod. Na žalost, tu se opis prekida. Pošto je utvrđen tačan položaj
pada aviona u more, brodovi i podmornice ratne mornarice su detaljno istražile
ne samo to mesto već i bližu i dalju okolinu.
Ne samo da nije pronađeno telo pilota, već ni jedan jedini
deo aviona.
Kuglasta munja
U oktobru 1986, pilot Lauda Ervejza je prijavio kuglastu
munju koja se pojavila u avionu nekih tridesetak kilometara jugoistočno od
Sarajeva. Avion tipa foker 27 bio je na čarter liniji između Beča i Soluna.
Pilot je rekao da se električna lopta proletala kroz putničku kabinu sejući
užasan strah i na kraju ušetala u pilotsku kabinu.
Imala je pola metra u prečniku, više bela nego crvena, puna
sitnih iskrica. Nije povredila nikoga, ali je spržila i oštetila mnoge uređaje
u avionu. Pilot je prokomentarisao kako je dobro što nijedan putnik nije imao
pejsmejker, jer bi ishod u tom slučaju bio fatalan.
.D. All
УМ –
УДРУЖЕНА МИСАО – УЧИМО ДА МИСЛИМО !
НЛО и Холодная война.
Правда об НЛО!
1 коментара:
Bilo bi dobro da nam vanzemaljci dodju i preuzmu upravljanje planetom Zemljom dok nije zapoceo nuklearni rat.
Invekta
Постави коментар